>>>>>>> EKO-UČILICA <<<<<<<

«Ekološki problemi diljem svijeta vrlo su prisutni u javnim diskusijama. Spomenimo ukratko samo neke: procjenjuje se kako godišnje biva istrijebljeno 17.500 različitih vrsta biljaka i životinja, posebice u amazonskim i afričkim prašumama. Onečišćenje zraka, vode i zemlje također je problem, posebice u industrijaliziranim zemljama. Opskrba pitkom vodom postat će ubrzo jedan od kritičnih problema.» (Fanuko,1997). Ovim problemima možemo dodati problem prenapučenosti i problem klimatskih promjena uzrokovanih stakleničkim plinovima. «Napredak tehnologije ubrzava i dramatizira utjecaj ljudi na okoliš. Utjecaj više nije ograničen na pojedinu zemlju. Na osnovi tih i sličnih pojava, mnogi govore o ekološkoj krizi, koja se sastoji u porastu stanovništva, nestašici hrane, energenata i drugih resursa, te onečišćenju (zraka, vode, zemlje). Sve je to postojalo i ranije u ljudskoj povijesti, ali je danas postalo globalnom pojavom- postalo je problemom čitavog čovječanstva» (Fanuko, 1997)

Upravo na takvim osnovama leži proces odgoja i obrazovanja za okoliš. Potaknut svjetskom krizom, kao i sve manjom kvalitetom života, odgoj i obrazovanje za okoliš pruža alternativu tekućim svjetskim događanjima. U svojoj biti, taj proces zagovara ljepši i zdraviji život, odnosno životni prostor.
Procesima globalizacije, omogućeno je ekološko djelovanje na globalnoj razini, koje proizlazi iz zajedničke percepcije problema. Ekološki problemi, koji su u svojoj pojavnosti globalni, proizvode svijest o međusobnoj povezanosti svijeta kao cjeline.
Odgoj i obrazovanje za okoliš tako se pojavljuje kao nužan faktor društvenih procesa, uvrštavajući temeljne ekološke vrijednosti i znanja u obrazovni proces, i na taj način mijenjajući sveukupno ljudsko ponašanje u svrhu održivog suživota.
U svjetskim procesima, Hrvatska se može pohvaliti izrazito povoljnom «ekološkom situacijom» zemlje. S obzirom na količinu zagađenja i razmjer društvenih problema u ostalim europskim zemljama, Hrvatska se pojavljuje kao «ekološki rezervat» Europe, u kojem je moguće ostvariti zahtjeve ljepšeg, zdravijeg i održivijeg života.

U radu je predstavljen proces odgoja i obrazovanja koji u svojim temeljima sadrži okolišne vrednote i znanja, odnosno koji je usmjeren očuvanju okoliša, zdravom suživotu i održivom razvoju. Osnovna namjera ovog teksta je definirati pojam odgoj i obrazovanje za okoliš, te odrediti osnovne značajke tog procesa procesa općenito, a posebno značajke tog procesa u republici Hrvatskoj.
U prvom smo poglavlju definirali pojmove odgoj i obrazovanje, i sintagmu odgoj i obrazovanje za okoliš, naglašavajući djelovanje na pojedinca ili grupu u smislu stjecanja okolišnih znanja i vrednota i poticanja na uz to adekvatnu akciju. Nakon definiranja osnovnih pojmova, potrebno je bilo izložiti aktere koji sudjeluju u samom procesu, pa smo tako izdvojili šest grupa aktera. Akteri u državnoj, odnosno gradskoj i općinskoj upravi; građani, stanovnici republike, općine, grada; djelatnici masovnih medija; edukatori i učenici. Za svaku smo grupi aktera iznijeli način na koji oni sudjeluju u društvenim procesima kao i način na koji se oni trebaju uključiti u odgojno-obrazovni proces.

U poglavlju «Ciljevi i program odgoja i obrazovanja za okoliš» osvrnuli smo se na osnovne elemente procesa (znanja, vrednote i svijest) kao i na sadržaje programa odgoja i obrazovanja za okoliš. U sklopu toga uočili smo potrebu temeljnog preispitivanja postojećih vrednota i znanja, kao i potrebu za oblikovanjem ekološke svijesti. Sadržaje smo podijelili na opće i posebne te smo naveli konkretne primjere istih.

Nakon definiranja osnovnih pojmova, napravili smo svojevrstan povijesni pregled događanja na svjetskoj sceni, a koji su povezani uz edukaciju za okoliš, odnosno uz ekološku tematiku općenito. U tu smo svrhu istaknuli značaj praktičnog djelovanja u poglavlju «Bolje aktivan danas nego radioaktivan sutra».

Zakonodavstvo, ekonomija ekološka etika i holizam opisani su kao temeljna žarišta procesa odgoja i obrazovanja za okoliš. Upravo je na područjima zakonodavstva (prava) i ekonomije potrebno intenzivirati usvajanje okolišnih znanja i vrednota. Pojam ekološke etike opisan je pojmom ekološke odgovornosti, gdje se ljudska prava proširuju na domenu ljudskih obaveza. Kao put mišljenja, navodi se holizam, odnosno, pogled na svijet koji ruši kartezijansko-mehanicističke obrasce, usvajanjem svijesti o svijetu kao sustavu.
Na kraju, potrebno je još spomenuti i kritične ekološke (svjetske) probleme, iz kojih izvlačimo pojam «održivi razvoj», odnosno razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija, na način da nema štetnog djelovanja na okoliš, kako za sadašnje tako i za buduće generacije.
Usmjeravajući se na taj pojam «brige za budućnost» zaokružujemo proces odgoja i obrazovanja za okoliš.

U rječniku hrvatskog jezika (Anić, 1998) odgoj je definiran kao svjesno djelovanje na mlado biće u nastojanju da stekne osobine, navike prikladne društvu.
Različiti autori različito definiraju odgoj.

Prateći etimologiju riječi odgoj prema latinskom nazivu Educatio, ona ima dva značenja. «Prema jednom izvoru ta riječ dolazi od glagola edere to znači «jesti», a prema drugom izvoru, međutim, dolazi od glagola ex-ducere što znači «iz-vlačiti».» (Pranjić, 2001), a prema tome možemo izdvojiti i dva gledišta odgoja, odnosno odgoj shvaćen kao hranitelj (znanje, iskustvo) i odgoj shvaćen kao onaj koji izvlači najbolje čovjekove osobine kao duhovnog i misaonog bića.
Odgoj kao proces uključuje niz čimbenika koji čine dinamičan proces. U procesu odgoja razlikujemo odgajanika i odgajatelja. Oni, međusobnom interakcijom, podržavaju proces prenošenja znanja i vrednota, te povratno djeluju jedan na drugoga. Iako u odgojnom procesu odgajatelj ima ulogu prijenosnika informacija, on se također nalazi pod izravnim utjecajem odgajanika, te je tako povratno podložan usvajanju novih spoznaja i znanja. U tom procesu odgajatelj utječe na odgajanika na način da ga «hrani» novim informacijama i vrednotama, te iz njega «izvlači» osobine koje se u tom procesu zahtijevaju, a koje čovjek kao jedinka posjeduje zahvaljujući generacijskom prijenosu kulture.

Govoreći dakle o odgoju, naglasak se stavlja na tri pojma. Plansko djelovanje (usađivanje), razvoj sposobnosti i vrednote (norme, kultura). Odgoj za okoliš je dakle proces kojim čovjek djeluje na čovjeka u svrhu razvoja fizičkih, intelektualnih i duhovnih sposobnosti koje potiču skladni suživot, odnosno- održivi život. Život u zajednici i život općenito zahtjeva određeni stupanj organizacije, samokontrole, odnosno svojevrsno usmjeravanje ponašanja. Gledano u tom smislu, odgoj za okoliš usmjeren je usađivanju vrednota vezanih uz okoliš, odnosno uz život na Zemlji, ali isto tako i onih vezanih uz funkcioniranje ljudskog društva kao zajednice i njegovog utjecaja na isti taj život.

«Kad je riječ o odgojnom procesu, onda treba spomenuti dva pojma koja se najuže vežu uz odgojni problem: pitanje odnosa informacije i formacije. Informacijom se obično smatra posredovanje spoznaja čije se usvajanje pokazuje reproduciranjem, ponavljanjem, imitiranjem. Formacija, naprotiv, uključuje omogućivanje autonomnih sposobnosti i intelektualnih radnji kod subjekta, kao što su npr., razlučivanje i prosuđivanje. Nije dovoljno da odgajanik bude dobro informiran, obaviješten. On mora znati prosuđivati kako bi se mogao odgovorno opredjeljivati. Dugim riječima, nije dovoljno inzistirati na obogaćivanju intelektualnim spoznajama, nego valja raditi i na kvalitetama koje će čovjeku omogućiti pravilan izbor.» (Pranjić, 2001).
Odgoj se može shvatiti kao alatka kojom se stvara neko djelo, recimo kao dlijeto kojim stolar «obrađuje» drvo i daje mu zamišljen oblik. Često se, međutim, zaboravlja da konačan oblik daje stolar, njegov duh i njegov um. Hoće li taj komad drveta postati frula ili ratničko koplje, ovisi o stolaru. To nam ostavlja prostor za promišljanje o samim temeljima odgojne metode i idejama koje ona nosi. Brojčano stanje ljudskog stanovništva na Zemlji je takvo da se od svakog pojedinca zahtjeva povećana samokontrola i svjesnost vlastite odgovornosti da bi kao društvo opstali. Da bi se spriječio kaos i raspad sistema potrebno je djelovati na osnovne vrijednosti vezane uz međuljudsko djelovanje. Od ukupne površine zemlje, površina koju pojedinac ima na raspolaganju iz dana u dan se smanjuje, a to zahtjeva veći stupanj tolerancije i sistematizacije kod pojedinca. Kako bi se spriječila pretjerana napetost, odnosno preopterećenost dostupne površine, potrebno je prvo, kontrolirati brojčanu situaciju, a zatim i djelovati na pojedince tako da razvijaju veću toleranciju, samokontrolu i sistematizaciju, kao i da razvijaju pozitivan odnos prema svijetu u kojem žive ili da se poslužim gornjim primjerom prema površini kojom raspolažu.

Obrazovanje je «proces organizirane i sustavne aktivnosti čija je svrha mijenjanje vrednota, znanja, sposobnosti i vještina. Obrazovanje za okoliš predmetno ovaj proces mijenjanja veže za okoliš.» (Lay, 1994)

Kao što se vidi iz prethodnih definicija proces obrazovanja i proces odgoja neraskidivo su povezani kao dijelovi cjeline. Proces obrazovanja, tako je proces stjecanja znanja koji funkcionira na institucionalnoj i izvaninstitucionalnoj razini. Da bi znanost (znanja) bila kvalitetna, dostupna, razumljiva, potrebno je reagirati na području institucionalnog obrazovanja. «Strategija znanstvenog razvoja stoga nužno uključuje i temeljitu reformu postojećeg dodiplomskog, poslijediplomskog i cjeloživotnog obrazovanja, koja će
omogućiti integriranje u budući obrazovni sustav EU” (Ured za strategiju razvitka republike Hrvatske, 2003)
Razvoj se znanstvenog sustava u Republici Hrvatskoj temelji na sljedećih deset ciljeva:

Govoreći o ciljevima razvoja znanstvenog sustava, možemo zaključiti da se znanstveni temelji moraju nužno mijenjati. Ta promjena spada u kategoriju promjene paradigmi, odnosno uključuje nužnost promjene pogleda na svijet. Jednoumlje i jednodimenzionalnost zamjenjuju interdisciplinarnost i međusobno uvažavanje različitih grana znanosti. Isto tako u razvojni sustav znanosti moraju biti ukomponirani i gospodarski i socijalni, kao i inovacijski elementi.

Iz ovog izbora tema je vidljivo da je obrazovanje za okoliš jedan od ključnih “aktera” obrazovanja u Hrvatskoj u narednim godinama. Obrazovanje za znanost i obrazovanje općenito bi osim konkretnih znanja o okolišu trebalo sadržavati i “okolišno obojene” vrednote koje se pojavljuju i prožimaju gotovo svako područje djelovanja, odnosno učenja.

Bolonjski proces- “naziv je za reformu visokog obrazovanja u Europi kojoj je osnovni cilj uspostaviti Europski prostor visokog obrazovanja do 2010 godine. Naziv “Bolonjski proces” dolazi od Bolonjske deklaracije koju su 19. lipnja 1999. potpisali ministri zaduženi za visoko obrazovanje iz 29 europskih država. Formalni naziv bolonjske deklaracije je “Europski prostor visokog obrazovanja”. Bolonjski proces je nacionalnog i internacionalnog/europskog karaktera. Nacionalno, proces provode ministarstva zadužena za visoko obrazovanje, sveučilišta, fakulteti, profesori i studenti. No smjernice Bolonjskog procesa postavljaju se na internacionalnoj razini konsenzusom ministara, predstavnika institucija visokog obrazovanja, predstavnika studenata (ESIB), Vijeća Europe i Europske komisije.” (Institut za društvena istraživanja- Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, 2005)

U jeku najnovijih događaja u procesima integracije Hrvatske u Europsku Uniju, Hrvatska se našla u poziciji nužnog reformiranja visokog sustava obrazovanja po zahtjevima tzv. Bolonjskog procesa.
Bolonjski proces uključuje slijedeće dokumente:

Svaki od tih dokumenata sadrži određene postavke koje zajedno čine Bolonjski proces. Magna Charta Universitatum, naprimjer «ističe autonomiju sveučilišta, te navodi neophodnost moralne i intelektualne nezavisnosti od političkog autoriteta i ekonomske moći. Lisabonska konvencija obvezuje zemlje potpisnice da pružaju informacije o svojim institucijama i programima visokog obrazovanja, te da uspostave nacionalni informacijski centar koji će, između ostalog, pružati informacije o priznavanju inozemnih kvalifikacija studentima, diplomantima, poslodavcima, institucijama visokog obrazovanja te drugim zainteresiranim strankama. Konkretni ciljevi koje je Bolonjska deklaracija predložila su prihvaćanje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih stupnjeva – uvođenje tzv. Diploma Supplementa (dodatka diplomi) ; prihvaćanje sustava temeljenog na dvama glavnim ciklusima (pred-diplomski i diplomski) - prvi ciklus mora trajati najmanje tri godine; uvođenje bodovnog sustava (ECTS); promicanje mobilnosti – studentima, nastavnicima, istraživačima i administrativnom osoblju; promicanje europske suradnje u osiguranju kvalitete, te promicanje europske dimenzije u visokom školstvu. Studentska deklaracija potvrđuje studentsku uključenost u provedbi Bolonjskog procesa. Ministarsko priopćenje iz Praga iznosi ocjenu napretka provedbe Bolonjskog procesa, te postavlja daljnje smjernice stvaranja Europskog prostora visokog obrazovanja. Praškim priopćenjem prihvaćena je i prijava Hrvatske u Bolonjski proces.» (Institut za društvena istraživanja- Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, 2005)

Prihvaćanje Bolonjskog procesa značajan je korak u razvoju procesa odgoja i obrazovanja, a time i u procesu odgoja i obrazovanja za okoliš. Razvojni programi ovoga tipa jasan su dokaz pozitivnih posljedica globalizacije. To je također i dokaz da obrazovanje za okoliš, sa univerzalnim vrednotama i znanjima, može postati globalan sustav, djelujući u svim svojim jedinicama tvoreći cjelinu.

Obrazovanje za okoliš, dakle, uključuje stjecanje proekoloških znanja i vrednota, kao i institucionalnu sistematizaciju znanosti. Uključivanje ekološke problematike u osnovne znanstvene procese današnjice, ključan je zahtjev obrazovanja za okoliš. U Republici Hrvatskoj postoji jasna potreba za reorganizacijom obrazovanja, kao i za izradom ekološkog sustava obrazovanja (na razini sveučilišta), odnosno sistematizacijom ekoloških, razvojnih, gospodarskih, ekonomskih….znanja. Sistematizacijom takvih znanja, prirodni i ljudski kapital bio bi najbolje iskorišten. Hrvatska bi se definirala kao zemlja sa jasnim razvojnim programom (koji bi se temeljio na ekološkim rješenjima, budući je Hrvatska jedna od rijetkih «ekoloških rezervata» Europe) te bi se na taj način suprotstavila žalosnoj sudbini tranzicijskih zemalja, koje u današnjim društvenim procesima bivaju opljačkane, osiromašene, stavljene na rub fizičke i kulturne egzistencije.

U Hrvatskoj je općeprihvaćeno mišljenje da školska (institucionalna) naobrazba služi isključivo ili uglavnom za nagomilavanje znanja, što je vidljivo iz činjenice da je znanje koje se u tim školama provjerava uglavnom enciklopedijsko. Upravo su se protiv toga zadnjih mjeseci pobunili roditelji. Pri tom se, čini mi se, znatno zanemaruje vrijednosna komponenta znanja (svako znanje sa sobom nosi određeni stav s kojim se kasnije čovjek odnosi prema svijetu), a kreativnost i snalaženje u raznim situacijama (inteligencija) se u potpunosti zanemaruju, niti se to od djece ne traži.
Ni srednjoškolska ni sveučilišna naobrazba nisu puno drugačije od osnovnoškolske, ako se uzme u obzir zanemarivanje duhovne razine obrazovanja. Na tom polju treba napraviti znatne promjene, no o tome nešto kasnije.

Osim institucionalnog obrazovanja, postoji i ono koje se odvija u svakodnevnom životu kroz različite medijatore znanja. Spomenula bih ulogu roditelja u najranijem djetinjstvu (što ne znači da njihova uloga tu prestaje), i upravo na njih bih stavila naglasak kao najbitnije aktere u tom procesu. Slijedeće koje bih izdvojila su, dakako mediji. Živimo u doba kada je naprosto nemoguće izbjeći utjecaj televizije, novina i ostalih medija na vlastite stavove. Poznato je da svako društvo ima neki svoj samoregulirajući mehanizam kojim se uređuju mnogobrojne stvari unutar funkcioniranja društva, a koji je vidljiv u kulturološkim različitostima i kojim se utječe na pojedince da se ponašaju na određeni način. Takva ideja o nepoznatoj i nevidljivoj sili koja ustvari izgrađuje pojedinca kao osobu je pomalo zastrašujuća, no itekako stvarna.

Ono što se koristi kao glavni alat u stvaranju mišljenja je neznanje. Ako se čovjeka drži u neznanju, i dozvoljava mu se pristup točno određenim tipovima informacija, ustvari mu se usmjerava njegovo mišljenje i ponašanje u smjeru u kojem se želi. Za to postoji izraz a zove se manipulacija. Weber je prije gotovo 100 godina rekao da se vlast očituje kroz tri faktora: utjecaj, manipulaciju i silu, a upravo je manipulaciju povezao sa demokratskim društvima, dok je upotreba sile karakteristična za totalitarne sisteme.(Weber, 1999). Danas, kada su informacije dostupne velikoj većini ljudi, kada je svijet postao manji, kada se ljude više ne može držati u neznanju nekim dogmama, za očekivati je da se manipulacija mišljenja ne može održati. Međutim ,upravo danas, svjedoci smo masovnih histerija i zaluđenosti ljudi. Upravo danas, ljudi su spremni raditi osam sati dnevno, pet dana u tjednu da bi zarađeni novac potrošili na nepotrebne tričarije koje su velike korporacijske kompanije učinile «potrebnim» preko radija, televizije i ostalih medija. Upravo danas imamo trend svakodnevne prijetnje terorizmom i čak još i danas u 21. stoljeću imamo tisuće uvojačenih mladića (ponekad i djece) spremnih na krvoločnu akciju i gubitak života.
Unatoč velikoj količini dostupnog znanja, mali broj ljudi izabire put znanja, radije se prepušta letargiji i prepušta se u ruke «dobrom» pastiru. U takvoj se situaciji znanje treba boriti svim silama da bi prevladalo glupost. Kako je nemoguće suzbiti manipulaciju i utjecaj na ljude (i sam je Weber pisao kako postoje ljudi koji žele vladati i oni koji žele da se njima vlada) potrebno ju je iskoristi, odnosno preusmjeriti u izgrađivanje zdravih, poštenih i ekoloških stavova kojima će ljudi kasnije oblikovati svijet.

U skladu sa navedenim definicijama odgoja i obrazovanja, odgoj i obrazovanje za okoliš bilo bi djelovanje na ljude u svrhu prikupljanja znanja o okolišu i poticanje na , za okoliš korisnu, akciju.
Lay definira obrazovanje za okoliš kao «ciljano stjecanje znanja u funkciji uvećanja učinkovitosti i unapređenja zaštite i upravljanja okolišem.» (Lay, 1992)

Odgoj i obrazovanje za okoliš složen je proces koji uključuje niz čimbenika. Tako se kod analize dosadašnjeg sustava obrazovanja i kod gradnje planova za budućnost moraju uzeti u obzir razni obrazovni, kulturološki, ekonomski, biološki, fizikalni, ekološki…. faktori. Proces odgoja i obrazovanja možemo grubo podijeliti na dvije razine:

Odgoj i obrazovanje za okoliš tako je proces koji bi trebao obuhvatiti obje razine, i materijalnu i duhovnu, a sve u cilju usvajanja ekoloških vrednota/znanja i ponašanja/akcije u skladu s tim vrednotama/znanjima. Lay je tako znanja nazvao «hladnima», a vrednote «toplima» (Lay, 1992) i samim time pristupačnijima sveukupnoj ljudskoj svijesti. Sam bi proces, znači, bio usmjeren na stjecanje, odnosno širenje, znanja o okolišu, njegovoj zaštiti, o glavnim ekološkim problemima. Isto tako, ta bi znanja u sebi trebala sadržavati i mnoge druge činjenice iz područja ekonomije, medicine, psihologije i sociologije, kao i iz područja prava. Kako su sama znanja nedovoljan pokretač akcija, a često dovode i do pogrešnih akcija, ona nužno moraju biti popraćena etičkim, moralnim ili vrijednosnim faktorima koja prate određena znanja. Usađivanjem ekološke svijesti i potrebe za pozitivnijim i zdravijim životom, ljude se potiče na akciju u svrhu postizanja istog. Zato, obrazovanje za okoliš mora u sebi sadržavati i odgojne elemente bez obzira na dob educiranih.

Kada govorimo o akterima procesa odgoja i obrazovanja, moramo uzeti u obzir cijeli niz mogućih sudionika. Kako proces učenja počinje u najranijoj dobi, kada bebe tek otkrivaju svijet i traje praktički do smrti, tako su i akteri u tom procesu mnogobrojni i različiti. Poznato je da se osnovne vrijednosti usađuju još u prvoj fazi socijalizacije (primarna socijalizacija) koja se, uglavnom, odvija u najranijem djetinjstvu u krugu obitelji. Roditelji tada svojoj djeci usađuju vrijednosti koje će ih voditi kroz život i kojima će se njihova djeca ravnati u raznim životnim situacijama. Već u ranom djetinjstvu, djeca se upućuju u škole, gdje uz stručan nadzor i poduku, oblikuju svoje stavove ideje i stječu znanja. Međutim, završetkom školovanja ne završava proces odgoja i obrazovanja. Čovjek je cijeli život usmjeren na stjecanje novih znanja i na mijenjanje ponašanja u željenom smjeru. Proces odgoja i obrazovanja za okoliš zahtjeva niz aktera, odnosno onih na koje bi se taj proces eventualno trebao odnositi. Svi koji aktivno sudjeluju u životu zajednice, kao i usamljeni pojedinci, potencijalni su akteri u procesu odgoja i obrazovanja za okoliš. I zato možemo reći da je taj proces univerzalan (u smislu da uključuje velik broj aktera), iskonski (svojstven svakom pojedincu) i nužan (kao kultura hranjenja npr.).

Nakon ovog kratkog uvoda u temu aktera u obrazovanju za okoliš osvrnut ćemo se na članak Vladimira Laya , «Prijedlog primijenjenog obrazovanja za okoliš» (1992) u kojem je sustavno iznio aktere u tom procesu.
Lay (1992) razlikuje četiri grupe aktera koji svojim djelovanjem utječu na okoliš.

«Industrija, energetski objekti, bolnice, neki znanstveni instituti, promet i sl.) svojim djelovanjem onečišćuju okoliš, a njihovi su nam proizvodi i usluge neophodni. Kod nas je u tih aktera često posrijedi nedostatak znanja i javnosti podataka o ekološkim problemima koje su-proizvode za ljude i okoliš, nedostatno znanje o mogućim solucijama i sl.» (Lay, 1992)

U području proizvodnje i medicine uočavaju se velike nepravilnosti uzrokovane određenom (znatno kapitalističkom) strujom svijesti koja je posljedica industrijske revolucije i razvoja znanosti. Na poprištu novih mogućnosti i novih znanja, čovjek je okrenuo svoje vrijednosne paradigme u smjeru u kojem moć, zarada i dominacija igraju ključnu ulogu. Kapitalizam je iznjedrio jednu tezu koja sve više pokazuje svoje smrtonosno naličje. Capra je u poglavlju «Slijepa ulica ekonomije» naveo tezu neizdiferenciranog rasta kao «najveći dio današnjeg ekonomskog mišljenja» (Capra, 1986). Upravo je ekonomija područje koje ima najveći utjecaj na procese proizvodnje (industriju)i područje medicine (zdravstvene zaštite), a pojedine «ekonomske vrijednosti» postale su «zvijezde vodilje» gotovo u svim područjima društvene djelatnosti.

Ogromno nagomilavanje kapitala odvija se na štetu prirodnih energetskih izvora, čovjekovog habitata, kao i svega i svih koji koegzistiraju na Planeti u ovom vremenskom razdoblju. Iako se smatra(lo) da će veće bogatstvo riješiti sve probleme koji zahvaćaju neko društvo (glad, bolesti, kriminal...), sve je očitije kako se to nagomilano bogatstvo koncentrira na određenim «točkama» kojima pristup imaju «odabrani», dio kapitala se nepovratno gubi, a jako, jako, mikroskopski dio zahvaća i «ostale» članove društva koji sve više vremena provode na radnom mjestu samo da bi zadovoljili osnovne životne zahtjeve. Capra je u poglavlju «slijepa ulica ekonomije» opisao kakav utjecaj ima neizdiferencirani rast na društvene procese.
«Postoje tri usko povezane dimenzije rasta u većini industrijskih društava- ekonomska, tehnološka i institucijska. Neprestani ekonomski rast su kao dogmu prihvatili doslovce svi ekonomisti koji kao i Keynes, smatraju, kako je to jedini način, da nešto od materijalnog bogatstva «kapne»i siromašnima. Taj model «kapanja» već se dugo pokazuje nerealnim. Visoke stope rasta ne samo da vrlo malo utječu na ublažavanje ozbiljnih društvenih i ljudskih problema, već su u mnogim zemljama popraćene sve većom neuploslenošću i općim pogoršanjem socijalnih uvjeta.» (Capra, 1986)

Iako je teško na globalnom planu razmatrati slojevitost društva, uočljiva je tendencija polarizaciji društvenih slojeva na jako bogate i jako siromašne. Takozvani «srednji sloj» polako se «rasteže» prema dvjema stranama ,bogatoj i siromašnoj, ostavljajući tako veliku većinu populacije na bijednim životnim uvjetima i perspektivama, dok privilegirana manjina osjeća sve više negativnih posljedica neograničenog rasta i ekstremnog bogatstva. S tim u vezi prepoznajemo sličnu manifestaciju i na duhovnoj, odnosno vrijednosnoj, razini gdje s jedne strane razlikujemo više «duhovne» ljude sa «otvorenim pogledom na svijet»- u terminologiji nazvanim holizam- koji pozitivno usmjeravaju i koriste tekovine vremena (znanstvena dostignuća, tehnološka dostignuća, spoznaje...) prihvaćajući ideju suradnje i koegzistencije kao temeljnu za kvalitetan opstanak. Idealizirajući sliku takvog opstanka i ostanka, pomišljamo na «novi svijet», na Atlantidu, na «idealno društvo» u kojem zdravo, skladno, pozitivno, mudro neće biti apstraktni pojmovi već stvarne, osjetljive pojave. Postavljajući si takve zahtjeve, prioritete u postojanju, čovjek je usmjeren u pozitivnom smjeru i iza njega neminovno ostaje više dobroga, nego onog drugog.
Nasuprot ljudima sklonima holističkom razmišljanju stoje ljudi koji, kako Capra kaže, podilaze «kartezijansko-mehanicističkom shvaćanju svijeta» (1986). Njihovo mišljenje počiva na predodžbi koja «seže unatrag do Aristotelove teorije o seksualnosti, i stoljećima se koristila kao osnovno «znanstveno» načelo za držanje žena u podređenoj ulozi, podložnima muškarcima» (Capra, 1986), a te su predodžbe iznjedrile današnju patrijarhalnu kulturu koja je uspostavila krut poredak u kojem se «od svih muškaraca očekuje da budu muževni, a od svih žena da budu ženstvene, i koja je izopačila značenje ovih izraza dodijelivši muškarcima vodeće uloge i većinu društvenih povlastica.» (Capra, 1986) Ovdje dominiraju vrijednosti kao što je zahtjev za beskonačnim rastom, želja za moći, vlašću i dominacijom, agresivnost.... Ta je «struja» danas dominantna i pokazala se više nego štetnom za postojanje i održanje kako života općenito tako i društva na kulturnoj razini. Preoblikujući takve vrijednosti i usmjeravajući naša mišljenja (mišljenja proizvođača) u pozitivnijem i zdravijem smjeru možemo početi stvarati «novi svijet», malo, kako ironično, «ljudskiji» svijet. (Više o toj temi pogledati u Capra «Vrijeme preokreta», 1986, gdje se on koristi kineskom ying-yang terminologijom, razlikujući tipično muške i tipično ženske vrijednosti i primijenjuje ih u svojoj analizi društva danas.)

Ono za čim bi proizvođači roba u budućnosti trebali težiti je proizvodnja takvih dobara koji u svojoj konačnici nisu štetni za živi svijet, floru i faunu, za ljude i konačno za društvo. Zahtjev za ekološkom proizvodnjom, proizvodnjom bez otpada i stvaranja štetnih tvari mora postati imperativ. Da bi takva budućnost zaživjela potrebno je stvoriti potrebu za takvom proizvodnjom, kod korisnika proizvedenih dobara. Stvaranjem potrebe kod korisnika, stvara se zahtjev, odnosno vrši se «pritisak» na proizvođače u smislu mijenjanja načina proizvodnje.

Posebnu pažnju treba posvetiti akterima pod rednim brojem 2., djelatnicima u državnoj, odnosno gradskoj i općinskoj upravi- pojednostavljeno nazvanima ELITA (ovdje razlikujemo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast). Upravo se na toj razini uočavaju nedostaci u količini i kvaliteti ekoloških znanja.
«Držimo da je posebno siromašna situacija glede znanja u redovima djelatnika državne uprave, posebno one na lokalnoj, općinskoj ili regionalnoj razini. Isti sud se odnosi na upravljačke elite (i ekonomske i tehničke) u hrvatskim tvornicama i poduzećima. Našim političkim i poduzetničkim elitama predstoji nužna modernizacija na polju ekologizacije proizvodnje i upravljanja državom i društvom te svojevrsno učenje i stjecanje znanja «uz rad». U protivnom im svima, iz različitih djelatnosti (industrije, poljoprivrede, turizma itd), u sljedećim godinama prijeti zastarijevanje ponude i imagea na europskom tržištu.» (Lay, 1992)

Obrazovanje političke i gospodarske elite treba promatrati kao obrazovanje «najvećih» aktera u djelovanju na okoliš i na život uopće. Svojim odlukama i postupcima utječu na cjelokupan život i ponašanje društva. Zato je jako bitno da upravo ljudi na takvim položajima budu svjesni svoje odgovornosti i da usmjeravaju svoje ponašanje u svrhu «vrlog novog svijeta». Budući da proces obrazovanja zahtjeva jednu vremensku dimenziju, da ne spominjemo onu financijsku, kod političke elite bi moglo doći do otpora jer su njihovi položaji uglavnom ograničeni na neki vremenski period (2-4 godine) te bi sigurno bili spremni upotrijebiti sva sredstva da se suprotstave zahtjevu za obrazovanjem i mijenjanjem temeljnih vrijednosti, jer «nove» vrijednosti isključuju osobnu dobit i brzo ostvarivanje profita na štetu drugih. U samom početku procesa obrazovanja trebalo bi svakom važnijem akteru «dodijeliti» stručnjaka koji bi upućivao na ekološkije rješavanje problema i koji bi vladajuće napravili osjetljivima na razna ekološka i zdravstvena pitanja. Miroslav Radman je u članku «U dva smo, geparde» (2004) uočio kako je promjena vrijednosti i stavova nužna, ukazujući na činjenicu da «promjena» ne znači samo revolucionaran skok, već je to proces koji neprestano traje. «Sve ovo pričam, pomalo nespretno, ne bih li nekako progurao poruku da se vrlina lidera ne sastoji u vjernosti osobama ili idejama, nego naprotiv, u stalnom preispitivanju vrijednosti i korisnosti osoba i ideja u silno promjenjivim uvjetima (koji se stalno mijenjaju!) te u sposobnosti da se te osobe i ideje , za dobrobit društva, zamjene novima.» (Radman, 2004)
Uloga medija u tom procesu vrlo je značajna pa bi se proces obrazovanja i osvješćivanja problematike trebao odnositi i na tu razinu. O tom više u poglavlju edukacija medija. Naime, upravo su mediji ti koji mogu pratiti/prate događaje na tim «elitnim razinama» i zato je prijeko potrebno da oni budu oslobođeni svake korupcije i neprofesionalnosti, ako političke i gospodarske elite već ne mogu biti.
Javnost, učenici, edukatori i dr., moraju biti svjesni uloge koju elite imaju na njihov svakodnevni život i zato moraju postavljati zahtjeve u skladu s tim. Da bi svijest o političkim i gospodarskim elitama zaživjela, proces obrazovanja treba proširiti i na domenu ljudskih prava. Običan čovjek mora biti svjestan svoje odgovornosti u životu u zajednici, kao što mora biti svjestan svojih mogućnosti u organizaciji iste. Ukoliko se kod ljudi razvije proekološka svijest i ukoliko im se predstave značaji i obaveze pojedinca u društvu, «obični ljudi» postaju izvrstan mehanizam kontrole upravljačkih elita. Na taj se način može očekivati zadovoljenje kako ekoloških standarda tako i estetskih kriterija pojedinca i onda bi mogli povikati «to je demokracija».

Da bi se postigla edukacija na ovako širokom rasponu populacije, potreban je sustavan plan sa konkretnim parametrima za određeno razdoblje npr, 50 godina. Za takav jedan pothvat, potrebno je dobro vladati ekonomskom politikom i uzeti u obzir sve ograničenosti u kojima se Hrvatska kao država nalazi sada. Treba točno odrediti parametre na koje se treba orjentirati u edukaciji, u odnosu na regiju, zaposlenje stanovnika, obrazovanje stanovnika itd. Na širem planu, ljudima je potrebno ukazati na mogućnost estetskijeg i manje stresnog življenja. Vlastitim primjerom, kroz medije, kroz javne osobe mogu se proširiti «ekološki trendovi» koji bi se vrlo brzo pokazali uspješnima, ekonomičnijima, zdravijima, a samim time i poželjnima za usvajanje i provođenje. Briga za vlastiti prostor jednaka je brizi o vlastitoj osobi. Svako je živo biće prožeto nagonom za samoodržanje, a briga za vlastiti prostor upravo je briga za

samoodržanjem dignuta na viši nivo. Osoba ne prestaje na mojoj koži, glavi ili stopalima. Ono što čovjek jest prostire se izvan fizičke granice njegova tijela i zajedno sa ostalim pojavnostima čini jedan sustav, jedan svemir, jedan život. Ograničavanjem sebe na metar i nešto centimetara, pedesetak kila, ime i prezime, ograničavamo svoj organizam da sudjeluje, da bude dio samoregulirajućeg sustava, da bude dio života.

Da bi edukacija građana zaživjela, potrebno je stvoriti potrebu za edukacijom kod pojedinaca. Određena količina znanja se može nehotice naučiti, no ako nije popraćena vrijednosnom osnovom, ostat će samo znanje, samo teorija, samo filozofija. Podizanjem kritične svijesti kod građana stvara se idealna klima za širenje ekoloških vrednota. Građanin bi se trebao povoditi parolom: « Ja sam taj koji odlučuje kako će izgledati zajednica u kojoj živim, grad u kojem živim, država u kojoj živim, svijet u kojem živim!». Usvajanjem osjećaja vlastite odgovornosti, kao i vjere u mogućnost promjene, građane se može potaknuti da djeluju u smislu vlastitog boljitka. Poticanjem na «kritičko preispitivanje ideoloških sistema i društvenih struktura koje sprječavaju ljudski razvoj i socio-ekološku promjenu» (Clover, 2002), stvara se kritična masa koja, postavljajući zahtjeve ekološkijem životu, postaje odličan mehanizam kontrole vladajućih sistema. Znanja sama po sebi nemaju težinu ukoliko nisu popraćena adekvatnom akcijom. Sama svijest o potrebi smanjenja zagađenja ne znači puno, ako iza nje ne slijedi ponašanje u skladu sa svijesti. Građani, kao stanovnici države, nisu pasivni entiteti, već svojim djelovanjem čine osnovnu građu društva u kojem žive.
Kako to oni (su)djeluju u razvoju i postojanju vlastitog društva/države? «Stanovnici se mogu aktivno očitovati u načinu zbrinjavanja otpada, načinu uređenja stambenih jedinica u energetskom, građevinskom i sličnom smislu, načinu korištenja vlastite okućnice (tamo gdje ona postoji) za prehrambene ili «zelene» svrhe te socijalnog prostora u neposrednoj okolici stanovanja.» Sve to, «može biti uređeno i organizirano po ideji održivosti, obzirnosti i uravnoteženosti». (Lay, 1998)

Edukacija građana bi se, u praksi, trebala provoditi i na lokalnoj razini, po sistemu mjesnih zajednica. Svaka bi mjesna zajednica (u slučaju manjih mjesta i gradski ured) trebala imati nekakav ured za uređenje mjesta koji bi mogao funkcionirati po sistemu udruge, a koji bi bio otvoren za sve građane određenog mjesta. Takav bi ured trebao na sastancima odlučivati o bitnim stvarima za zajednicu (npr., nabavljanje kontejnera za reciklažu, izgradnja i očuvanje biciklističkih staza, parkova i igrališta, ostvarivanje besplatnih sportskih tečajeva, organiziranje čišćenja zajednice ili eventualno unajmljivanje za to zaduženog kadra....), ali i poticati građane da sami sudjeluju u odlukama i akcijama na lokalnom nivou. Nešto slično danas postoji na razini mjesne zajednice, ali to nije ni približno onome što bi takav sistem mogao postići. Iako smo kao društvo u tranziciji, dosta siromašno društvo, smatramo da bi već minimalna izdvajanja iz osobnog džepa ostvarila znatne rezultate, a pravilnom edukacijom može se postići volja i spremnost građana za takav čin.

Jedna od ključnih stavki odgoja i obrazovanja za okoliš je dakako edukacija medija. Mediji su jako dobar prijenosnik znanja. Medije možemo shvatiti kao oruđe znanja, kao kanale kojima znanje/informacija putuje. «U tom smislu možemo reći da se obrazovanje ne provodi samo u školama, kao sastavni dio, kako prirodnih tako i društvenih nauka, već bi ono trebalo biti prisutno u svim oblicima društvenog utjecaja na svijest i ponašanje ljudi, kao npr., zadatak masovnih komunikacija. Masovne komunikacije mogu, dajući neophodne informacije, značajno doprinijeti zaštiti čovjekove okoline i definiranju novih moralnih vrijednosti u tom pogledu. Ekološka saznanja na taj način prerastaju u moralne stavove svakoga pojedinca, koji dalje usmjeravaju čovjekovo ponašanje i njegov odnos do okoline.» (Turković, 1989).

Mediji su odličan, brz i efikasan način širenja znanja i to bi se trebalo iskoristiti. Predlažemo izradu multimedijalnog školskog programa ekološke tematike koji će obuhvaćati i društvene i biološke i tehničke aspekte problematike. Takav bi program bio dostupan velikom broju ljudi, naročito onima koji su kompjuterski pismeni. Dio tog programa mogao bi se ukomponirati u televizijski, radijski i novinarski rad i na taj se način popularizirati, odnosno približiti još većem broju ljudi. Takav bi program trebao biti uređen u skladu s dobi korisnika, u skladu s ciljanom regijom i dakako u skladu s najnovijim dostignućima i problematikom. Lay je istaknuo značenje medija u širenju proekoloških znanja i vrednota: «Nevladine organizacije, a zašto ne i državna i lokalna uprava, u uskom savezu s znanstvenicima kao proizvođaćima istina o procesima u okolišu trebaju planirano, smišljeno i ciljano «proizvoditi značaj» problema okoliša, značaj svih onih procesa koji se aktuelno događaju u eko-sustavu i okolišu putem medijski atraktivnih poruka.Ti problemi imaju značaj per se ali ne nužno i značaj za medije koji su moćna instanca širenja vijesti i informacija, pa i spoznaja.. Valja ih dakle «prevoditi» u medijski atraktivne informacije, vijesti. Tada će ljudi o tome biti uopće informirani i moći će o onome što se aktuelno i važno u okolišu zbiva učiti. Potom će politički i gospodarski upravljači (konzumirajući vijest) početi iste uzimati kao «in put» u obzir u procesu vlastitih donošenja odluka.» (Lay, 1996 )

Michael Moore je u svom dokumentarnom filmu «Fahrenheit 9/11» zorno prikazao način na koji mediji sudjeluju u uspostavljanju i širenju stavova poželjnih određenoj vladi. Moor je «optužio» američku vladu da je, koristeći medije (ponajviše televiziju), proširila paniku među stanovništvom Sjedinjenih država, ne bi li opravdala svoje ekspanzionističke težnje prema Bliskom istoku. Vojna industrija i ostali resori vezani uz vojsku proširili su svoj utjecaj na cjelokupan državni sustav, izazivajući strah od terorizma kod građana, i na taj su način stvorili golemo tržište za svoje proizvode. Dominirajuće vrijednosti i težnja pretvaranja svega u trgovinu, a ponajprije zahtjev za neprekinutim rastom, pretvorili su jednu društvenu funkciju koja je bila podređena funkcioniranju društva (bila je samo jedna od funkcija) u zasebnu strukturu. Kao identitet odvojen od društva, a s tendencijom rasta, vojna obrana pretvorila se u vojnu dominaciju. Ta dominacija se očituje kako prema stranim državama i njezinim građanima, tako i prema građanima vlastite države, države u kojoj je taj vojni resor bio prvenstveno zamišljen kao resor zaštite. Građani države koja je pod vojnom dominacijom vlastite vojske, a koja sebe naziva demokratičnom državom, pristaju na takav bolestan odnos prvenstveno zbog toga što su izmanipulirani. Žalosno je i to što se ovakav način funkcioniranja stvari odnosi i na druge društvene funkcije i strukture. Područje zdravstvene zaštite posebno je pogođeno ovom novom «bolešću mišljenja». Liječnici, doktori, bolnice i klinike pod izravnim su utjecajem velikih medicinskih korporacija, koje diktiraju kako i na koji način će se provoditi zdravstvena zaštita. Pri tome su te korporacije usmjerene prvenstveno u smjeru povećanja profita, dok se briga za bolesne zanemaruje.

Popularizacija znanosti

Uključivanje znanstvenika u ovakve projekte od velike je važnosti. Iako većina njih zazire od medijske popularizacije kako njih samih tako i njihovih radova, smatram da je potrebno «spustiti ih sa trona nedostižnosti» i ukomponirati njih i njihovo djelo u svakodnevni život. Ipak se problematika kojom se ovdje bavimo odvija upravo na razini svakodnevice.
Ove je godine, u Tenhičkom muzeju u Zagrebu, održan 3. festival znanosti, , na temu «Klimatske promjene i meteorologija». U dvije prostorije ( na koliko se prostirao festival) moglo se razgledati mnoštvo knjiga na temu znanosti (matematika, ekologija, biologija, kemija, fizika…), bilo je tu izloženo 50-ak fotografija iz svih dijelova svijeta na temu ekoloških katastrofa, zatim nekolicina izloženih fosilnih primjeraka poredanih po razdobljima starosti i taj su se dan nudile dvije projekcije filmova (jedan je bio o sinjskoj buri). Izumiteljima, idealistima, teoretičarima i ostalima treba otvoriti mogućnosti da svoje ideje izlože na jednom takvom događanju i na taj način, možda, pronađu i sponzore za svoje radove, a i dođu u doticaj sa ostalim interesentima. U Hrvatskoj postoji nekolicina izrazito «pametnih i vrijednih» ljudi koji su se uz svoje uobičajene životne obaveze posvetili nečemu što ih je izrazito zanimalo. Bilo da se radi o ideji, izumu ili studiji, ti su ljudi osuđeni na život u sjeni jednostavno zato što se nemaju gdje prezentirati, nemaju sredstva za financiranje vlastitih projekata, a znanja su prisiljeni skupljati po sistemu «snađi se».
«Položaj domaćih izumitelja uopće, a na ekološkom području posebno, slab je i nezahvalan. Stanko Zmazek, zagrebački izumitelj, izumio je 1991. uređaj za omekšavanje tehnoloških voda. Testiranjem u laboratorijima HEP-a dokazano je da uređaj značajno smanjuje potrošnju vode i električne energije. Izum je dobio pozitivno mišljenje Centra za patente, u Ministarstvima okoliša i energetike RH, pozitivno mišljenje u USA, u Uredu za standarde i tehnologiju, ali ne može prodrijeti u naša poduzeća, do primjene.).
U redovima naših stručnjaka, znanstvenika, mladih naraštaja, običnih ljudi, locirani su određeni stvaralački potencijali. Nužno je da društvo, ili, određenije, donosioci odluka o ciljevima djelovanja i upotrebi sredstava za odabrana djelovanja, glede dobrih i korisnih «okolinskih» i ekoloških ideja budu otvoreni za inovacije i uvoz ideja iz razvijenijih sredina i da gaje poticajnu i ohrabrujuću društvenu atmosferu (međuljudske interakcije) za nastajanje, transfer i praktičnu primjenu novonastajućih ideja i (sa)znanja u funkciji učinkovitije zaštite okoliša.» (Lay, 1992)

Kod edukacije, ponajviše one institucionalne javlja se problem edukacije edukatora. Taj je problem aktualan posebno danas kada Hrvatsko školstvo žudi za reformom i kada se na samom početku rješavanja tog problema pojavljuje upravo taj kamen spoticanja. Proces obrazovanja nikako nije statičan proces, a stečena znanja se konstantno moraju upotpunjavati i iznositi interdisciplinarno. To upućuje na činjenicu da pojedinac ne može biti samostalni prenositelj nekog znanja, već je poželjno da interaktivno (su)djeluje sa ostalim akterima (kako sa prenositeljima znanja tako i sa primateljima). Edukator se nalazi u poziciji u kojoj stalno mora biti otvoren za nove spoznaje i metode. U skladu s tim, edukator mora biti spreman na to da ga učenici ocjenjuju na isti način kako on ocjenjuje njih, a isto tako treba biti spreman prihvaćati ideje koje dolaze upravo iz učeničkih redova. U informacijskom dobu, kada je prijenos informacija moguć gotovo trenutačno, a informacije su dostupne svima, edukator se može naći u situaciji da zaostaje za vremenom i situacijom te bi zbog toga kontrola, kritika i prihvaćanje ideja sa druge strane bili itekako važni za odgojno-obrazovni proces. «Sustav obrazovanja učitelja i nastavnika, smatra se, treba mijenjati i razvijati u skladu s potrebama društva, znanosti i odgoja. Opće je mišljenje da je uspješno obrazovanje učitelja i nastavnika ključni činitelj promjene odgoja i obrazovanja, stoga promjena sustava bezuvjetno zahtijeva reformu obrazovanja pedagoških djelatnika i njegovo racionalnije i kvalitetnije organiziranje.» (Uzelac, 1992)

Već smo spomenuli koju ulogu imaju proekološke, pozitivne vrednote u obrazovanju za okoliš, isto je tako nužno stvoriti nov, pozitivan odnos prema institucionalnom obrazovanju. Danas se u Hrvatskoj sprema velika reforma školstva, međutim, smatramo da problem školstva i obrazovanja nije sagledan sa prave strane. Spominje se potreba za smanjivanjem kvantitete gradiva i naravno traži se naglasak na kvaliteti. Međutim, treba se uzeti u obzir da Hrvatska nema pretjeranih sredstava koje može izdvojiti za školstvo, te je pomak prema kvaliteti nužno ostvariti mijenjanjem sustava iznutra. Smanjivanjem «đačke torbe», kako je to popularno nazvano, smanjila bi se ionako slaba kvaliteta znanja. Naime, više bi se postiglo edukacijom učitelja i stimulativnim nagradama za postignuća istih. Temelj procesa edukacije edukatora čini i školski program. Treba težiti takvom školskom programu koji bi obuhvaćao osnove (bilo matematike, fizike, hrvatskog jezika i sl.) i koji bi bio sastavljen tako da ga prosječan učenik može pratiti bez većih teškoća i bez većeg zalaganja kod kuće. Uz osnovni, školski program treba se ponuditi fakultativni plan, koji bi se nadovezivao na osnovni i u kojem bi učenici mogli ispuniti svoje afinitete. Fakultativni bi plan bio slobodan u izboru tema, međutim obavezan u količini, što znači da bi svaki učenik trebao sakupiti određeni broj fakultativnih bodova iz predmeta koji ga zanimaju. Tako bi se spriječila situacija u kojoj se nadareni učenici u pojedinim temama dosađuju na pojedinim predmetima i zbog toga ne daju dobre rezultate, kao i situacija u kojoj učenici koje ne zanima određena tema zaostaju u usvajanju gradiva te također pokazuju slabe rezultate.
U takvoj bi se situaciji, edukatorima koji ulože veći trud i više vremena trebala ponuditi stimulativna nagrada i mogućnost razvijanja znanja u vlastitom području. Isto bi tako bilo potrebno uspostaviti mehanizam kontrole na vrijednosnoj razini, kojim bi se (sustavima dobar, loš) poticalo nastavnike na kvalitetan rad i odnos prema učenicima, i kojim bi isti ti nastavnici bili predmetom društvene «osude» u slučaju da svoj posao obavljaju nesavjesno.
«Vrijednosti okoliša i opće ciljeve određuje znanost i društvo putem nastavnih planova, programa, literature. Neposredne ciljeve određuje nastavnik. Međutim, potrebno je i nužno dopustiti da i studenti uz ostale činitelje, sudjeluju u određivanju vrijednosti i ciljeva učenja o/u/za okoliš koji će se razvijati i postizati u odgojno-obrazovnom radu.» (Uzelac, 1992)

Potrebno je još istaknuti i važnost pomlađivanja učiteljskog kadra. Potrebna je veća suradnja stare i nadolazeće generacije edukatora, koja je do sada gotovo u potpunosti izostala. Mladima se treba omogućiti da sudjeluju u prijenosu znanja i na taj način «regeneriraju» sam proces odgoja i obrazovanja.

Pred učenicima danas, nalaze se nevjerojatne mogućnosti popraćene rastućim i intenzivnijim problemima. Svijet u kojem žive od njih zahtjeva da vrlo rano počnu promišljati o njemu, i da se vrlo rano uključe u kreaciju istog. Količina znanja, odnosno informacija kojom pojedini učenici trebaju raspolagati znatno se povećala posljednjih sto godina, ali je isto tako dostupnost istih tih znanja znatno veća nego prije. Neki problemi koji su zahvaćali ranije generacije, zamijenjeni su problemima koji zahtijevaju promjenu pogleda na svijet/život. Učenicima treba ukazati da je sve, cijeli svemir mreža uzajamno povezanih procesa/energija. Svaka čovjekova akcija ima reakciju/rezultat u svemiru/postojanju. Koncentriranjem na takvo poimanje stvari, od učenika se zahtjeva da shvate da su ODGOVORNI za svijet u kojem žive.

Da bi se ostvario takav jedan pogled na život, potrebno je usvojiti metodu učenja i sagledavanja činjenica. Bootstrap pristup kojeg spominje Capra jedna je takva metoda. Bootstrap pristup počiva na principu suradnje, odnosno povezanosti različitih institucija, organizacija i sustava. Povezivanjem različitih dijelova u cjelinu, i sagledavanjem problema sa više različitih stajališta, učenici se oslobađaju jednoumlja i «iskrivljenih» zaključaka. Capra tako «prigovara» dominantnom načinu zaključivanja gdje se na temelju zaključaka određene struje/grane znanosti zaključuje o problemu u cjelini. Tako jedan pogled na svijet postaje dominantan i iako donosi začuđujuće rezultate ne rješava problem. Primjer za to se navodi medicina, gdje se edukacija vrši tako da se stvaraju specijalisti za određena područja. U takvoj situaciji događa se da se unatoč ogromnoj količini znanja, uzroci bolesti i njihovo liječenje još uvijek ne rješavaju. Koncentriranjem na dijelove, na točno određenu bolest, tumor na primjer, liječnici donose zaključke o cjelini, te tako zanemaruju ostale faktore koji sudjeluju u stvaranju bolesti. Liječnici se danas ne bave socijalnom pozadinom bolesnika, njegovim obiteljskim okruženjem, njegovim navikama i sl. Capra navodi nužnost sagledavanja pojava kao sustava, koji se neprekidno mijenja i u kojem su pojave povezane na način da jedna utječe na drugu stvarajući sustav koji funkcionira. Učenicima je potrebno usaditi upravo takav pogled na svijet u kojem žive. Svijest o svijetu/svemiru kao sustavu ima za posljedicu promišljanje, osjećaj odgovornosti i osjećaj pripadnosti sustavu. Takav jedan pogled na svijet, kod učenika, moguće je ostvariti poboljšanom komunikacijom sa edukatorima, dostupnošću informacijama, te ponudom raznovrsnih programa koji će učenicima omogućavati da sudjeluju u rješavanju ključnih problema kao i da se kreativno izraze , itd.

«Obrazovanje za okoliš mora biti shvaćeno kao grana znanosti koja može stimulirati mlade umove oko stvarnih životnih tema; ne samo na razini osviještenosti okolišnih problema nego i na razini aktivnog sudjelovanja u potrazi za odgovorima. Uistinu, učenici se moraju suočiti sa rastućim problemima svijeta i donositi mudre (upućene) odluke u vezi s njima.» (Gambro&Switzky, 1999), i to mora početi u osnovnoškolskom obrazovanju.«(Hudson, 2004)

Edukacija učenika za okoliš, ne znači samo položen ispit iz ekologije, već je to proces koji obuhvaća gotovo sve vidove svijeta i života, tako da je nužna edukacija na različitim poljima. Edukacija za okoliš, u tom bi smislu, metaforički rečeno bila kao nit nekog šarenog tkanja koja se provlači kroz cijelo tkanje dajući mu specifičnu boju, i zajedno sa drugim nitima čini skladnu šarenu tkaninu, čvrstu, postojanu i lijepu.
«Prije svega cjelokupni obrazovni tok valja prožeti obrazovanjem o okolišu. Moralo bi postati obvezno da svi studenti, ma što studirali, steknu osnovna znanja iz zakona termodinamike, osnovnih načela ekologije, o tzv., «nosivom kapacitetu», energetici, granicama tehnologije, etici za okoliš, osnovnim znanjima o održivosti u poljoprivredi i šumarstvu i slično. To bi bila osnova za osposobljavanje mladih naraštaja, kako bi u konkretnim situacijama razlikovali razvoj od rasta, bolesno i zdravo, dovoljno i učinkovito, optimalno i maksimalno i sl. To bi bila osnova za ono što Orr naziva «ekološki orijentirana inteligencija» (engl., ecological design intelligence).» (Lay, 1998)
U procesu odgoja i obrazovanja za okoliš jako je važno da se ostvare fizički uvjeti za jednu takvu edukaciju. Sustav obrazovanja u Hrvatskoj organiziran je tako da je teško povezati dijelove tog sustava. Međusobna suradnja više osnovnih ili srednjih škola teško je ostvariva. To je tako iz dva razloga. Prvi je čisto fizičke prirode, jer su te institucije često dosta udaljene, a nekakvo povezivanje putem kompjutera nije ostvareno. Drugi razlog je taj što se o takvom povezivanju niti ne razmišlja. Sigurni smo da bi se veća suradnja, ostvarena različitim debatama, natjecanjima i druženjima uvelike odrazila na kvalitetu edukacije.

Kod višeg stupnja obrazovanja (fakultet, magisterij, doktorat) takvo povezivanje moglo bi se ostvariti uvođenjem «Colledge-sustava». Tako bi učenici/studenti mogli na jednom mjestu zadovoljiti potrebe cjelokupnog obrazovanja. Vrijeme provedeno na fakultetu znatno bi se povećalo, a međusobnom komunikacijom studenti bi spontano usvajali holistička načela. Time bi se smanjili i troškovi i vrijeme izgubljeno na putovanje, kao i vrijeme izgubljeno na traženje literature. Stvorilo bi se jedno znanstveno okruženje, jedna zajednica koja bi imala za cilj obrazovanje.

Pričati o vrednotama, normama prilično je teško budući one u sebi sadrže elemente apstrakcije. Teško je, na globalnom planu odrediti što je dobro/poželjno, a što nije. Društva, odnosno kulture, međusobno se razlikuju upravo zbog štovanja/provođenja različitih vrijednosti. Danas je, u procesima političke i gospodarske integracije, više nego očita potreba za očuvanjem vlastitog kulturnog identiteta. Vrednote koje podržava proces odgoja i obrazovanja za okoliš usmjerene su na pojedinca na mikro-planu, u svakodnevnim situacijama, lokalnim događanjima. One djeluju i na makro-planu, stavljajući pojedinca u odnos sa svijetom u cjelini, sa sveukupnim svemirom, sa čovječanstvom. Kada govorimo o ekološkim problemima, uglavnom govorimo o globalnim ekološkim problemima, o velikim, zastrašujućim predviđanjima budućnosti, a onda se od pojedinaca očekuje da se poistovjete sa «globalnom krivnjom» i da se zdušno uhvate u borbu protiv neprijatelja. Takvo prikazivanje činjenica dovodi do tzv., eko-diktature, jako nesigurnog stanja u kojem dominiraju moćnici koji postavljaju ekološke zahtjeve u svrhu povećanja vlastitog profita. Briga za okoliš, tada se pretvara u biznis, koji bi iako pod krinkom plemenitog cilja, stvarao više problema nego što bi ih rješavao. Zato u procesu odgoja i obrazovanja treba obratiti pažnju na vrednote koje su oslobođene korupcije, vrednote s kojima će se pojedinac moći poistovjetiti- koje se tiču njegovog osobnog života. «Opće dobro», mora postati «zajedničko dobro», ili još bolje «osobno dobro».

Ono što se provlači kroz cijelu ideju obrazovanja za okoliš i održivi razvoj, je pojam balansa. Autori ga spominju kao «Balanced Way» (uravnotežen put), kojim čovječanstvo treba krenuti. U skladu s tim razmišljanjem, u teorijskom dijelu spominje se holizam, kao pomirbeni put razmišljanja. Kao objektivni promatrač koji obuhvaća sve dijelove sustava. Zato, kada govorimo o vrednotama, trebamo obuhvatiti jako široko područje, trebamo misliti na cjelinu, isto kao i na pojedine dijelove. Naše se točke gledišta neprestano moraju premještati.
«Trenutno smo u situaciji planetarne hitnosti, koja je obilježena redom vrlo ozbiljnih problema koji su usko povezani: zagađenje i degradacija okoliša, iscrpljivanje prirodnih resursa, neodrživi demografski rast, velike socijalne nejednakosti, destruktivni konflikti, gubitak biološke i kulturne raznolikosti. Ova situacija planetarne hitnosti povezana je sa individualnim i društvenim ponašanjem, koje je usmjereno na kratkoročne osobne dobiti, bez da se uzimaju u obzir posljedice koje takvo ponašanje ima na druge ili na buduće generacije.» (Edukatori za održivost, 2005)
Uistinu, u ovakvoj situaciji, situaciji globalne dekadencije, promjena mora doći iznutra, čovjek iz dubine svoje svjesnosti treba izvući pozitivne stavove i vrijednosti koji su usmjereni održanju života, održanju sklada, zdravlja, itd. Nažalost, prečesto smo skloni raditi ustupke na uštrb našeg zdravlja (fizičkog i psihičkog), naše okoline, naše estetike, naših vrijednosti. Većina ljudi cijeni pozitivne vrednote, kao što su na primjer uljudnost, smotrenost, briga za druge, briga za sebe, pozitivan stav prema životu i još mnogo, mnogo toga. Unatoč sklonosti većine pozitivnim stavovima, njihovo ponašanje daje upravo suprotne rezultate. Odnos prema životu, živom svijetu, institucijama i sl., u modernog čovjeka, izrazito je negativan. Osjeća se određena vrsta zatupljenosti kod ljudi. Kao da je čovječanstvo pojelo previše pilula za smirenje. Zahtjevi za «boljim životom» sve su tiši, a zavladale su letargija i melankolija.

Istiće se obaveza da se studije o stanju u svijetu moraju ukomponirati u obrazovne aktivnosti promičući između ostalog:

«Danas čovječanstvo raspolaže s dovoljno znanja o okolišu, ali bitno ne mijenja svoje vrjednosti. Pri tome se danas često čuje da trebamo «novu etiku. Taj zahtjev argumentirao se ponajprije potrebom veće osobne, institucionalne(Lenk/Ropohl, 1987) i općenito društvene odgovornosti, pa je riječ o etici odgovornosti.». (Cifrić, 2000)

Kroz mnogo razmišljanja, u raznoj literaturi (Cifrić, Capra, Lay...), provlači se pojam promjene, kao nužnog pokretača daljnjih akcija. Promjene se tako trebaju dogoditi u sferi ljudskih vrednota, u stupnjevima ljudske spoznaje, u načinu usvajanja znanja i, konačno, na razini ljudskog ponašanja. U tom smislu poslužit ćemo se Cifrićevom sintagmom, čovječanstvo danas treba «novu etiku». Moralne postavke ljudskog postojanja, u svrhu odgoja i obrazovanja za okoliš, moraju općenito sadržavati u sebi pozitivne vrednote prema svijetu i životu. Usađivanjem takvih vrijednosti, postiže se potreba za zadovoljenjem zdravih, pozitivnih i smotrenih životnih potreba, kako fizičkih, tako i onih duhovnih. Kroz literaturu se ta promjena definira kao napuštanje kartezijanske, antropocentrične slike svijeta, i prihvaćanje tzv., «biocentrične etike» ili «različitih stupnjeva obuhvata moralnog objekta(Frankena, 1979; Altner, 1991;1992) a osobito života kao središnjeg pitanja.» (Cifrić, 1998)
Mnogi autori navode potrebu za mijenjanjem postojećih vrednota. «Načelno je moguće ustvrditi da u Hrvatskoj postoji razvojno-socijetalna potreba za mijenjanjem postojećih vrednota (values) te stavova i praksi aktera razvoja uopće i gospodarenja okolišem. Premda još nije društveno dovoljno osviještena, postoji potreba za razvojem obrazovanja za okoliš (environmental education) te obrazovanja za održivi razvoj (education for sustainability) kao globalnim instrumentom, metodom takvog mijenjanja.» (Lay, 1994)
Treba istaknuti važnost oblikovanja i usađivanja «ekoloških vrijednosti» u odgojno-obrazovnom procesu. Kao što je incest, npr., jedna od «zabranjenih aktivnosti» i posredstvom tabua regulirana u društvu, tako se i neke temeljne ekološke vrijednosti trebaju intenzivirati i ponuditi ljudima kako bi postale ključne i duboko usađene u svijesti pojedinca. Svako njihovo kršenje trebalo bi izazivati istinsku sablazan društva, kao i pravnu, zakonsku regulativu.
«Vrednote funkcioniraju kao «unutarnja prisila» na mijenu k ekološkijem, održivijem, glede obazrivosti spram okoliša i prirodnih dobara učinkovitijem ponašanju. Primjer aktivnosti koja tvori «unutrašnju» prisilu jest obrazovanje i odgoj za okolinu. Oni razvijaju spoznaju, ali i vrednote. Za organizaciju inicijalne motivacije pojedinaca i grupnih aktera, za poticaj na djelovanje, vrednote su često presudnije od (sa)znanja. Znanja su «hladna», ne pokreću nužno etički i emocionalni sloj. Vrednote i svijest su «tople», one ljude dodiruju «iznutra»i iz tog žarišta određuju ponašanja ljudi. U sebi sadrže potencijal pokretanja na opredjeljenje za određeni (novi) stav a iz toga- u kombinaciji sa znanjima koja upućuju na činjenice- pokretanja na (nova) djelovanja. (Lay, 1992)
Vrednote, dakle možemo opisati kao takve unutarnje mehanizme, koji stvaraju odnos čovjeka prema svijetu u kojem živi, i koje ga potiču na uz njih vezanu akciju. U odgoju i obrazovanju za okoliš, vrednote su usmjerene na pozitivan odnos prema svijetu/okolišu, prema životu/živim bićima, i povratno prema pojedincu koji ih usvaja.

Estetika ekologije
Razmišljajući o ekološkim kriterijima i razlozima za ekološko ponašanje, možemo doći do zanimljivog zaključka. Naime, uz stalno prijeteće prirodne i umjetne katastrofe, čovjek se ipak lakše poistovjećuje sa njemu vjerojatnijim događajima iz vlastite svakodnevice. Ono što čovjek želi od te svakodnevice jest da je ona lijepa, čista, zdrava, da udovoljava osnovnim fizičkim, duhovnim i kulturnim potrebama… Moramo priznati da je život u novoj, čistoj i sigurnoj kući primamljiviji od života u trošnom kućerku. Iako trošna i stara kuća ne znači i neekološka kuća, kao i obratno, činjenica je da će se ljudi prvenstveno povoditi svojim ekonomskim i estetskim kriterijima, prije nego ekološkim, pa će u stvarnom životu većina radije izabrati luksuzan stan u gradu kraj tramvajske pruge, nego kućerak na obali Mrežnice.
Zadovoljenjem ekoloških kriterija, ako su propisno izvedeni, uglavnom dolazimo i do zadovoljenja estetskih kriterija. Na taj su način oni uzročno-posljedično povezani. Budući je čovjek skloniji zadovoljavanju estetskih kriterija, prilikom informiranja i obrazovanja, naglasak bi se trebao staviti upravo na posljedicu zadovoljavanja tih kriterija, a to je BOLJI I LJEPŠI ŽIVOTNI PROSTOR. Tako bi se umanjio osjećaj dužnosti prema prirodi kao i stav «zašto bih ja sad bio ekološki odgovoran kad to ionako nema posljedica za mene, ako i dođe do katastrofe to će biti za pedeset godina, a mene tada više neće biti.....» jer će naglasak biti upravo na poboljšanju vlastitog opstanka. Estetske kriterije je lakše utisnuti u čovjekovu svijest i upravo bi briga za vlastiti životni okoliš trebala biti usvojena još u ranom djetinjstvu, kao što je to slučaj sa osobnom higijenom.

Hrvatska je zemlja velikog ekološkog potencijala. Pod ekološkim potencijalom podrazumijevamo prirodnu sredinu, klimu, krajolike i ambijente, čist okoliš, biološku raznolikost (prema Lay, 2001) “Velike površine u okviru teritorija Hrvatske još su prirodna sredina, naprosto priroda, a ne izgrađena i tehnička sredina” (Lay, 2001). Na relativno maloj površini ima sedam nacionalnih parkova i desetak parkova prirode. «U Hrvatskoj godišnje “nastaje” 5,68 milijardi litara prvorazredne pitke vode. Po tom pokazatelju (broj litara / broj stanovnika) Hrvatska je peta zemlja u Europi. Hrvatska per capita ima 16.000 m3 pitke vode, EU (jezgra od 12 zemalja) 3800 m3. Prema metodologiji UN-ove organizacije FAO, po ukupnim količinama obnovljive vode na broj ljudi Hrvatska je prva u Europi i treća zemlja na svijetu. (Lay, 2005).
Zahvaljujući zaostalom tehnološkom razvoju Hrvatska je uspjela očuvati kvalitetu zraka i tla. «Kada je u ljeto 1999. Institut za turizam iz Zagreba (po metodologiji agencije Tomas) napravio istraživanje o tome «što je u Hrvatskoj bolje nego u drugim zemljama?, na prvom je mjestu bila «ekološka očuvanost» (Lay, 2001). Razočarava činjenica da je u Hrvatskoj 20% poljoprivrednog zemljišta zapušteno i ne obrađuje se. Spomenut ćemo još samo veliku biološku raznolikost koja je «za tako malen teritorij vrlo visoka» (Lay, 2001), zastupljenost autohtonih vrsta i endema, bogatstvo močvarnim tlom… Sve su to činjenice koje smještaju Hrvatsku u kontekst ekološki održive zemlje i upravo se tim činjenicama trebamo povoditi u odabiru znanja u procesu obrazovanja za okoliš.
Kakva su to znanja na koja se orijentira obrazovanje za okoliš te kakve su to promjene u ponašanju i djelovanju koje definira odgoj za okoliš? Znanja za okoliš možemo razlikovati prema tome jesu li generička i razvojna ili instrumentalna (Lay, 1994). Četiri su skupine znanja koja ulaze u procese obrazovanja za okoliš.

Dakle, znanja kojima se rukovodimo u procesu odgoja i obrazovanja za okoliš moraju biti takva da obuhvaćaju različita tematska područja: gospodarstvo, ekologiju, politiku, etiku, fiziku, biologiju....., gotovo je nemoguće zamisliti ljudsku djelatnost koja nije vezana uz njegov okoliš ili njega samoga. Obrada i upotreba stečenih znanja trebala bi se ticati sadašnjosti, ali svakako bi trebala biti usmjerena i na budućnost, ne bi li se izbjegla dosada dosljedno provođena rješenja sa tzv., «povratnim učinkom» (Bumerang- Effekt).

Radermacher, kao odgovor na narastajuće ekološke probleme, navodi pristup koji uključuje daljnji tehničko-društveni napredak, «prije svega u obliku dematerijalizacije» (Radermacher, 2003), i znatno povećanje ekološke učinkovitosti. Takav pristup bazirao bi se na «Koncepciji faktora 10». «Koncepcija faktora 10» zastupa cilj udesetorostručenja ekološke učinkovitosti u idućih 50 do 100 godina. To znači, novim tehničkim i organizacijskim mogućnostima proizvesti istu kvalitetu života kao do sada, trošeći na duži rok samo desetinu današnjih sirovina i prouzrokujući samo desetinu današnjih onečišćenja okoliša po proizvedenoj vrijednosnoj jedinici.» «Tako bi, primjerice, 2050. godine na svijetu raspolagali sa deset puta više robe i usluga nego danas, pri istom sadašnjem onečišćenju okoliša i s podjednakom potrošnjom sirovina. Na duže bi vrijeme prirodnim smanjenjem svjetskog pučanstva čak bilo moguće smanjiti onečišćenje okoliša ispod današnje razine. Tehnika i novi oblici uređenja unutar procesa stvaranja vrijedosti ovoj bi koncepciji, putem ekološke učinkovitosti, pružili prigodu da svim ljudima omogući život bez jada i bijede u dostojanstvu i s raznolikim mogućnostima.» (Radermacher, 2003) Tehnološke inovacije potrebne za faktor 10 već su odavno raspoložive, ali one umjesto da poboljšavaju ukupne društvene odnose, čine upravo suprotno. To se događa upravo zbog «Bumerang effekta», odnosno zbog prihvaćanja «prividnih rješenja» koja na kraju donose više štete nego što je bilo na početku. Kao primjer Radermacher navodi «sve veću gomilu elekroničkog otpada unatoč sve manjim mikročipovima, rastuće gomile papira u doba tobožnjeg bezpapirnog ureda, učestalost putovanja u doba telekomunikacije i mobilnih telefona te sve veće financijske potrebe medicine unatoč boljim metodama liječenja» (Radermacher, 2003). Tu možemo još dodati da unatoč sve većoj proizvodnji hrane, sve više ljudi gladuje, a unatoč sve većoj kumulaciji kapitala, sve više ljudi je siromašno.

Interdisciplinarnost: Da bi ekološka praksa u Hrvatskoj bila potpuna, potrebno je provesti i edukaciju znanstvenika pojedinih grana znanosti sa potrebnim znanjima iz područja ekologije i očuvanja okoliša. Tako bi se na fakultetima i školama ekološka ZNANJA primjenjivala i u ostalim (svim) područjima (predmetima), npr. na studiju ekonomije postojao bi predmet ekološka ekonomija (ona se ne razlikuje bitno od klasične ekonomije, već samo uvrštava ekološke faktore u svoje razmatranje), a na prometnom fakultetu uzimale bi se ekološke studije kao nužne za završavanje studija.
Time bi pridonijeli stvaranju stručnjaka u vlastitoj zemlji i ne bi se više dovodili u situaciju da moramo uvoziti znanja ili da provedbu radova prepustimo nekome tko nije zainteresiran za ništa osim za vlastitu dobit. Tada se više ne bi dogodilo da se npr. projekt izgradnje cesta vrši bez potrebnih znanja o utjecaju na okoliš kao što je to bio slučaj kod gradnje autoceste Zagreb-Split.
Europa općenito, ali i zemlje jugoistočne Azije izdvajaju goleme svote novaca za obrazovanje koje je usmjereno na široku populaciju, dok npr., u Sjedinjenim državama je taj iznos puno manji, a obrazovanje je usmjereno isključivo na najbolje u klasi. Na taj način, najbolji ljudi iz Europe i Azije odlaze u Zemlje zapada nudeći sebe i svoje znanje i usluge potpuno besplatno na raspolaganje tim zemljama. Radermacher (2003) to naziva pljačkom i predlaže da zemlje Zapada osiguraju određenu kompenzacju za «uvoz» najboljih učenika u klasi.
O problemu interdisciplinarnosti ekološke tematike govori Mladen Stanković napominjući da se ekološka problematika u školama razmatra pretežno sa aspekta prirodnih znanosti, dok su društvene znanosti zanemarene. «Jednostrano i parcijalno obrazovanje nastavnika, pretežno biološko-geografske orijentacije, implicira dominaciju prirodnih aspekata i zapostavljanje društvenih. Ekološki odgoj nije dovoljno pedagoški osmišljen, pa ne daje očekivane rezultate. U didaktičkom materijalu prezentacija nije adekvatna širini ekološke problematike. Nema usklađenosti s drugim predmetima, niti poticaja učenika na aktivnost. (Uzelac, V., 1986, Stanković, 1989). Poseban je zahtjev za ostvarenje interdisciplinarnosti prirodnih i društvenih znanosti, te za realizaciju permanentnog obrazovanja. Zahtjeva se i praktična akcija uključivanja mladih u sprečavanje degradacije i saniranja negativnih stanja. (Stanković, 1989)
-
Ono što se konstantno provlači kroz cijelu tematiku okolišne znanosti i tematike odgoja i obrazovanja za okoliš, jest nužnost promjene postojećih paradigmi. Znanstvenici, iz raznih područja znanosti, uočavaju znatne nedostatke dosadašnjeg načina razmišljanja i zaključivanja, općenito pogleda na svijet i život. Tako neki zagovaraju interdisciplinarnost kao jedno od načina ublažavanja tih nedostataka. Drugi, pak, naglasak stavljaju na vrijednosti, navodeći da se promjena treba dogoditi unutar svakog pojedinca na mikro razini. Kako bilo, ono što se može zaključiti iz takvih razmatranja jest očita potreba za promjenom, kako na globalnom tako i na individualnom planu. Smjena dominantnih vrijednosti, znanja i načina života događa se konstantno, u skladu sa ljudskim razvojem. Svaki put, kada bi određeno društvo došlo do nekakve kritične točke svog razvoja, kolektivna svijest društva bi se izmijenila u svrhu očuvanja istog. U većini slučajeva je do promjene dolazilo u posljednji trenutak, i vrlo su se često prihvaćala «posljednja rješenja» ili «rješenja iz nužde» koja nisu rješavala probleme, već su ih samo odgađala. Na taj se način problem kumulira, a društvo se nalazi u stanju «stalne pripravnosti», očekujući tren kada će njihovo «privremeno rešenje» popustiti pod pritiskom problema. Nov način razmišljanja uključuje svijest o posljedicama svakog djelovanja, o nužnosti promjene ponašanja u svrhu dugoročnog rješavanja postojećih problema.

«Nedvojbeno je da se znanstveno znanje silno uvećava, potiskujući «Zastarjela» znanja. Međutim, paradoksalno ja da s povećanjem znanja o društvu i prirodi odluke donesene na toj osnovi, kao racionalno mišljenje, polučuju negativne posljedice. To svjedoči o tome da unatoč tomu što imamo dovoljno znanja, a dijelom i iskustva, donosimo odluke s reverzibilnim posljedicama. Međutim, nemamo dovoljno znanja o nekim posljedicama, pa njihova tehnološka primjena može biti iznenađujuće nepovoljna.(Ivan Cifrić, 1998) . Sve se to događa zbog reduktivnosti u mišljenju koja «Proizlazi iz silna nastojanja da se što temeljitije stvar istraži i koncipira u granicama mogućih spoznaja, što se onda izražava kao niz odvojenih rješenja. Ekološka problematika, kao uostalom i sam predmet znanosti, postaje sve složenija (Mussmann, 1995, prema Cifrić, 1998) i zahtjeva barem interdisciplinarnost, ali poglavito potrebuje oblikovanje nove spoznajne paradigme» (Cifrić, 1998)

Ono što povezuje znanja i vrednote u jednu cjelinu je svijest. Svijest je ukupna količina znanja popraćena sa usvojenim vrednotama koja kod pojedinca izaziva «osjetljivost» na određeni problem/temu.
Možemo uočiti da je ta svijest već postojana, a u nekim slučajevima i negirana. Kumulacija znanja i dalje je proces koji je imperativ za bilo koju znanost, pa tako i ekologiju, ali je ona već odavno dosegla razinu mogućnog djelovanja. Zamislite samo da se spoznaje medicine još nisu upotrijebile u praksi i da doktori polemiziraju nad bolešću (što je nerijetko i slučaj) umjesto da ju aktivno liječe.

Ono što se pojavljuje kao najčešći problem kada govorimo o svijesti je manipulacija. Naime, usađivanjem točno određenih tipovima vrednota, kao i stavljanjem na raspolaganje točno određena znanja, na pojedinca se utječe tako da se njegova svijest usmjeri u točno određenom smjeru., odnosno cilju. Naravno, ako gledamo obrazovni proces kao cjelinu, jasno je da je i to svojevrstan oblik manipulacije, pa ona i nije nužno negativan pojam, međutim u praksi se više puta pokazalo da se manipulacija koristila za ostvarivanje nekih privatnih ciljeva, više nego za prijenos znanja. U procesu odgoja i obrazovanja za okoliš nužno je utjecati na svijest pojedinca, kao i na svijest kolektiva, u smislu očuvanja okoliša, zdravlja i općenito života. Upravo je podizanje ekološke svijesti kod pojedinaca/aktivista bio cilj ekološkog pokreta, koji je postao «važan politički čimbenik u svim zapadnim liberalnim demokracijama» (Carter, 2004). Aktivno sudjelovanje u različitim ekološkim grupama znatno pridonosi podizanju svijesti, obogaćivanju političkog iskustva i prihvaćanju odgovornosti za svijet u cjelini.

Ključno pitanje koje proizlazi iz razmišljanja o svijesti, je pitanje brige za druge, odnosno pitanje svijesti o drugima, kao i pitanje svjesnog negiranja problema. Unatoč znanju o «ekološkoj nužnosti» i eventualnoj «suosjećajnosti» za probleme, kod građana se uočava tendencija zanemarivanja problema, tzv., «guranje stvari pod tepih». Građani se povode parolom Not In My Back Yard (NIMBY-sindrom) (Fanuko,1997), što bi otprilike značilo, «dok nije u mom dvorištu, dobro je». To je očito iz problema odlaganja otpada, gdje je kod određivanja lokacije, vrlo teško dobiti pristanak građana, koji predlažu druge lokacije (udaljenije od njih) kao potencijalna odlagališta. Proces odgoja i obrazovanja za okoliš kreće se u smjeru da potiče pojedince da postavljaju šira pitanja, kao na primjer: «Ako ne želim tu spalionicu otpada ili obilaznicu u svojoj blizini, zašto bi itko drugi morao to trpjeti?» (Carter, 2004). Na taj se način onemogućuje prebacivanje problema na druge, a potiče se njegovo eventualno rješavanje.

«Ono što se treba promijeniti, je podići svijest javnosti i pokazati ljudima kako mogu promijeniti vlastito ponašanje ne bi li spriječili (zaustavili) zagađenje. (Clover, 2002). Autorica, koja u citiranom članku piše o edukaciji odraslih, navodi jedan slučaj u Kanadi, u kojem je očit nedostatak informiranosti, odnosno nedostatak svijesti o problemu/tematici doprinjeo stvaranju događaja sa kobnim posljedicama. Naime, 1999. godine, u gradu Walkerton, Ontario, nađene su visoke koncentracije E-coli bakterije u vodi za piće. Rezultat je bio nekoliko mrtvih (u najmlađoj i najstarijoj populaciji) i stotine bolesnih. U jeku tih događaja, Kanadska radio kompanija (CBS) posvetila je tjedni program raspravi o zagađenju vode. Na taj su program bili pozvani i stručnjaci, a jedan od njih je iznio zaključak da je glavni problem u Ontariu taj što ljudi ne znaju odakle im dolazi voda za piće i da je njihovo ponašanje dovelo do ozbiljnih problema s vodom. (prema Clover, 2002)
Razlikujemo četiri elementa na kojima se temelji svjesnost. To su:

Oslanjajući se na ova četiri elementa, a u isto vrijeme upućujući na novo gledište na njih, pojedinci oblikuju svoju svijest.
Kroz «pedagogiju pitanja» (Clover, 2002), odraslima je dana mogućnost da se kritički osvrnu na svoja iskustva i da počnu preoblikovati svoje ideje, iskustva i vizije o svijetu. «Da bi se dostigao potencijal zajednice, nije potrebna centralizacija odgovora i informacija, nego je poželjno postavljanje različitih pitanja različitim osobama u novom kontekstu. U terminima odgoja i obrazovanja za okoliš kod odraslih, potrebno je vrednovanje i analitička i praktična nadogradnja iskustvenog i reflektivnog ekološkog znanja kroz dijalošku interakciju u okvirima dinamike moći. Autentični dijalog je horizontalna poveznica iz koje izvire zajedničko povjerenje između sugovornika, ali taj dijalog također potiče ljude da testiraju svoja iskustva i pretpostavke u odnosu na kolektivno znanje zajednice, potičući ih da ostvare dublju vezu između politike i moći koja postoji iza ekoloških problema.» (Clover, 2002)

Govoreći o svijesti potrebno se osvrnuti i na primatelje, odnosno njezine nosioce. Neil Carter (2004) je upotrijebio tzv., «Downsov ciklus pozornosti javnosti» kako bi opisao amplitudu uspona i pada zanimanja javnosti za pokret zaštite okoliša u Americi., odnosno za ekološke probleme. Downs tako razlikuje 5 faza kroz koje prolazi pojedinac u percipiranju ekoloških problema:

Ovakvo gledište stvari pomaže nam da se prilikom educiranja i osvješćivanja problema povodimo ovom sistematizacijom, a ključnu ulogu u tim procesima imaju mediji, koji mogu usmjeriti pozornost javnosti na nove probleme ili razvoj događaja, ili ponuditi nove perspektive za poznate probleme.

Ono čega bi akteri u procesu odgoja i obrazovanja trebali biti svjesni jest da je briga za život jedan od ključnih elemenata postojanja. Svijest o životu odnosno svijetu kao o cjelini međusobno povezanih dijelova čije zajedničko djelovanje čini jedan sustav. Taj proces integracije dijelova u cjelinu je reverzibilan proces u kojem sustav povratno djeluje na svoje sastavne «jedinice». Iz takvog odnosa možemo izdvojiti jedan pojam koji je svojstven (po našim trenutnim saznanjima) isključivo čovjeku, a to je pojam odgovornosti. To proizlazi iz činjenice da je čovjek misaono, odnosno duhovno biće, kao i iz činjenice da čovjek ima znatan utjecaj na djelovanje sustava u cjelini. Trenutno smo na poprištu nastajanja bioetičkog diskursa, koji je «započet upravo tada i tamo, gdje je započelo i najveće ugrožavanje života- u dvadesetom stoljeću i u najrazvijenijim industrijskim zemljama. Zahtjevi za vrednovanjem i uvažavanjem fenomena života kao takvog ne pretpostavljaju izjednačavanje čovjeka sa životinjom, nego proširenje moralnog objekta na sve ostale oblike života i priznavanje njihove inherentne vrijednosti kao vrijednosti prirode. Čovjekov odnos prema životu ne može se ograničiti na korisnost ili nužnost od živih bića jer u životu jest «volja za život», sudjelovanje u tajnama bitka, pa je svakako potrebna duhovna dimenzija odnosa prema životu koja se izražava u čovjekovoj odgovornosti prema životu. (Cifrić, 2000).

Na pojam odgovornosti neminovno se nastavlja pojam ljudskih dužnosti, a da je svijest o njima već oblikovana vidi se iz «Deklaracije o ljudskim dužnostima- 1997, «Konvencije o biološkoj raznolikosti- 1992», i «Univerzalne deklaracije o pravima životinja, 1978, poboljšana 1989». (prema, Cifrić, 2000).
«Čini se da postupno sazrijeva svijest o tome da čovjek mora voditi daleko više ozbiljnije brigu o okolišu. Tu svijest, nažalost ne prati odgovarajuća praksa. Sa stajališta etičkog utemeljenja problematično je to što su motivi sve te međunarodne brige potaknuti ugroženošću čovjeka i korisnošću od prirode, a ne njegovim racionalnim odnosom prema prirodnom svijetu i životu uopće, uključujući i čovjeka». (Cifrić, 2000)
I na kraju, potrebno je definirati «ekološku svijest», kao određeni pogled na svijet/svjetonazor (Lay, 1998) koji ima uporište u sljedećim pojmovima: osjetljivost na okoliš, informiranost i znanje, stavovi i vrijednosti, i ponašanje. Evo nekoliko opisa ekološke svijesti

Da bi uopće mogli definirati program odgoja i obrazovanja za okoliš, odnosno odrediti njegove sadržaje, potrebna je dublja analiza društva (države) kako bi se raspolagalo sa što više činjenica/podataka, odnosno kako bi proces odgoja i obrazovanja za Republiku Hrvatsku bio efikasan. Bjelodano je da se modeli koji su se pokazali dobrima u drugim zemljama, ne mogu u potpunosti «precrtati» u vlastitu državu. Specifičnosti svake regije upućuju na specifična rješenja. Upravo je zbog toga potrebno sakupiti što više znanja o tome s kojim resursima (kapitalom) Hrvatska raspolaže (prirodnim i ljudskim), kolika su sredstva dostupna za provođenje procesa, na koji način su se do sada rješavali ključni problemi i koji su to ključni problemi u zemlji, a koji utječu na proces odgoja i obrazovanja za okoliš.
Iz ranijih se poglavlja mogu zaključiti pojedini sadržaji odgoja i obrazovanja, no potrebno je biti konkretniji, stoga navodimo opće i posebne sadržaje programa.

Kolika je zastupljenost ekološke tematike u nastavnom programu republike Hrvatske, vidljivo je iz analize nastavnog programa za gimnazije koja se nalazi u dodatku, a u kojoj su izdvojene zadaće i sadržaji pojedinih predmeta, a koji se odnose na ekološku tematiku.

U ovom ćemo se poglavlju osvrnuti na najvažnije datume u procesu odgoja i obrazovanja za okoliš i na datume vezane uz pojam održivi razvoj i općenito uz ekološku tematiku.
1971.g. pojavljuje se izvještaj autora Dennis i Donelle Meadows pod nazivom «Granice rasta». Autori su se na zahtjev Club of Rome (osnovan 1970) pozabavili globalnim problemima. Ono što su uvidjeli bilo je porast smanjenja zaliha sirovina i porast stupnja zagađenja okoline, i ono što je najvažnije, zaključili su da bi dovođenje zemalja u razvoju na nivo razvoja industrijskih zemalja predstavljalo suviše veliko opterećenje za Zemlju. (Müller, 2005). Iz ovog primjera jasno se osjeća potreba za mudrim rukovanjem bogatstava (prirodnim ili ljudskim), za promjenu stava prema poželjnom životu.

U lipnju 1972. godine, na inicijativu SAD-a i skandinavskih zemalja, u Stockholmu je održana prva Konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu (ECO 1) na kojoj su sudjelovali predstavnici 113 država i brojnih međunarodnih organizacija. Ta je konferencija preporučila stvaranje svjetskog programa o zaštiti životnog okoliša od strane Ujedinjenih naroda. Na toj se konferenciji, na temelju konkretnih inicijativa utvrdio perspektivni plan međunarodne kooperacije namijenjen unapređivanju ekološke naobrazbe. Doneseni su Deklaracija o čovjekovu okolišu i Akcijski plan- koji sadrži 109 preporuka konkretnih aktivnosti koje bi države trebale provesti. Deklaracija se sastoji od 26 načela na kojima se trebaju temeljiti zaštita, očuvanje i poboljšanje čovjekova okoliša. Ipak, poštivanje Deklaracije i Akcijskog plana bilo je dobrovoljno, a ne obvezujuće pa su i rezultati izostali, iako je uspostavljen Program UN-a za zaštitu okoliša, današnje stanje u svijetu jasno ukazuje na nedostatak rezultata. (Müller, 2005)

Tri su izravne posljedice te konferencije koje definiramo kao tri faze (prema Uzelac, 1992).
«PRVA FAZA: Suradnja prema najavljenom perspektivnom planu trebala je definirati praksu ekološke naobrazbe, provesti eksperimente i stvoriti mrežu informiranja o toj temi. Dakako, sve to zbog razmjene praktičnih i teorijskih ekološko-obrazovnih iskustava između pojedinih zemalja i preporuka kao smjernica za uspješniji ekološko odgojni rad. Uslijedili su međunarodni susreti na raznim razinama u Africi, Europi i Latinskoj Americi. Značajnim susretom smatra se Internacionalni kongres održan u Aix-en-Provenceu (1972) posvećen nastavi o okolišu. (Uzelac, 1992)
Kao jedan od najznačajnijih susreta u prvoj fazi navodimo Konferenciju u Tbilisiju, održanu 1977. godine, koja je pokazala jedinstvenost u stavovima oko ovih pitanja:

DRUGA FAZA: U drugoj fazi, težište je na razradbi i sređivanju sadržaja ekološke naobrazbe (to se posebno odnosi na osnovne i srednje škole), određivanju oblika ekološko-odgojno-obrazovnog rada i didaktičkih sredstava, ali i na pripremanju i povećanju ekološke naobrazbe nastavnika. Posebno je vrijedna izradba jedinstvenog popisa ekoloških termina (Uzelac, 1990).

TREĆA FAZA: Iz treće faze (nakon osamdesetih godina), među dokumentima od međunarodne važnosti u razvoju prakse i teorije ekološke naobrazbe poznate su Deklaracija Ujedinjenih naroda o čovjekovu okolišu u Nairobiju (1982) i Bečka deklaracija o politici i naobrazbi na području čovjekova okoliša (Beč 1983). Moglo bi se reći da su te deklaracije uvjetovale radikalniji zaokret, pa i stanovito distanciranje, od tradicionalne ekološke naobrazbe. Ekološki odgojno-obrazovni sustav, kao jedinstven i cjelovit, naglašava cjelovit razvoj ličnosti: fizički, kognitivni, afektivni, duhovni, odnosno sklad i socijalizaciju individue (Richter, 1982, Jarolimek, 1986, prema Uzelac, 1992)

1986.g. održana je Svjetska komisija za zaštitu okoliša i razvoj. Rezultat te komisije je tzv. Brundtlandino izvješće popularno nazvan «Naša zajednička budućnost» (Our Common future). Naziv je dobio po norveškoj premijerki Gro Harlem Brundtland koja je predsjedala odnosno vodila dotičnu komisiju. U tom se izvješću prvi puta spominje termin održivi razvoj koji se definira kao onaj koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija, ne ugrožavajući buduće generacije da zadovolje svoje potrebe. «Komisija u svom izvještaju zaključuje da sama ekološka razvojna pomoć ne predstavlja rješenje za probleme koji se sve više nagomilavaju. Ono što je neophodno je promjena životnog stila u industrijskim zemljama Sjevera, i to smanjenjem upotrebe energije, vode, minerala i zemljišta po glavi stanovnika. Razvojna pomoć se više ne bi smjela upotrebljavati za eksploataciju sirovina. Komisija je ustanovila da je usprkos razvojnoj pomoći od sredine 80-tih godina neto-transfer kapitala sa Juga na Sjever iznosio oko 40 milijardi američkih dolara, te da su ova sredstva ostvarena uglavnom «pljačkom» prirodnih bogatstava.» (Müller, 2005). Važno je naglasiti ulogu koju imaju zemlje u razvoju i nerazvijene zemlje u globalnoj svjetskoj politici. Kako ih se konstantno svrstava u podređeni položaj, kao opljačkane i siromašne zemlje, time im se samo učvršćuje status nemoćnog aktera. Iako se to čini nemogućim, zemlje u razvoju i siromašne zemlje, ne bi trebale nasjedati smicalicama industrijski-razvijenih zemalja. Da bi se to postiglo treba poraditi na edukaciji u smjeru očuvanja okoliša, bogatstava, kulturnog identiteta itd., kako bi te zemlje mogle postavljati uvjete i zahtjeve u skladu s kvalitetnim životom, a ne u skladu sa većim bogatstvom.

1992.g. u Rio de Janeiru održan je Summit o Zemlji, službeno nazvan «Konferencija o okolišu i razvoju». «To je nedvojbeno bio najveći skup pod pokroviteljstvom Un-a dotad održan. Politički su se vođe tih dana u Riju složile da je globalna suradnja u ključnim pitanjima nužna. Usvojeno je stoga nekoliko dokumenata kojima je cilj smanjiti daljnju devastaciju okoliša, siromaštvo i nejednakost. Na taj je način promoviran koncept održivog razvoja koji objedinjuje tri pojma – gospodarstvo, okoliš i zajednicu. Da bi se taj koncept proveo, bilo je nužno uspostaviti institucionalni okvir koji je osiguralo donošenje pet dokumenata:

1997.g. u New Yorku održan je sastanak, neformalno nazvan Rio + 5. Sastanak je održan radi utvrđivanja u kojoj se mjeri obveze preuzete u Rio de Janeiru izvršavaju, no zaključak je bio više nego razočaravajući.

2002.g. u Johannesburgu je održana Konferencija o održivom razvoju, popularno nazvanu Rio + 10.

Iz ranijih izlaganja možemo zaključiti da je proces odgoja i obrazovanja usmjeren na ekološku akciju. Akcija, odnosno ponašanje u skladu s usvojenim znanjima i vrednotama, i u skladu s razinom svjesnosti, «konačan» je cilj odgoja i obrazovanja za okoliš. Na koji način se ta praksa ostvaruje te koji su to konkretni primjeri ekološke prakse, opisano je u tekstu koji slijedi.
«REALIZACIJA odluka u ekološkoj akciji vrlo je bitna. Ona ovisi o pripremnom toku, ciljevima i subjektima, njihovim kvalitetama. U realizaciji mogu sudjelovati različiti subjekti kao što mogu biti i različiti subjekti nosioci realizacije.
Važno je to da ostvarivanje ekološke politike i strategije počiva na podjeli zadataka. Neki se aspekti ostvaruju u kontekstu normativnih rješenja, koja su izvedena iz postavki strategija, a korespondiraju sa sociokulturnim i historijskim obilježjima društva. Drugi se ostvaruju u sklopu tehnološke strategije; treći u kontekstu ekonomskih kategorija i ciljeva; četvrti u oblasti ekološkog prosvjećivanja, obrazovanja i odgoja, neki u privredi, drugi u znanosti ili politici, itd. Bitno je da je realizacija nekog projekta koordinirana sa svim potrebnim elementima uspješne ekološke aktivnosti, što ovisi o karakteru problema i projekta. Kao što je vrlo bitno da se poštuje kompetentnost subjekata u odlučivanju, tako je bitno da se poštuje kompetentnost subjekata u realizaciji ako je riječ o novom projektu ili posljedicama.» .» Cifrić, 1990)
Na koji način biti aktivan u procesu obrazovanja za okoliš, a u smislu brige za okoliš vidljivo je iz ciljeva i sadržaja obrazovanja za okoliš koji se odnose na grad Zagreb.

Kao jednu od glavnih metoda uspostavljanja ekološke akcije možemo navesti dobrovoljnu aktivnost. «Dobrovoljna aktivnost podrazumijeva da pojedinci ili organizacije čine stvari kojima štite okoliš, a koje od njih ne zahtijeva zakon niti su motivirane novčanim poticajima. Dobrovoljna aktivnost vjerojatno je glavni način na koji većina individualnih građana, mijenjajući svoj način života, može pridonijeti trajno održivom društvu. Pojedinci se mogu uključiti u razne dobrovoljne aktivnosti, među kojima u zeleni konzumerizam, recikliranje, etičko investiranje i dobrovoljni rad na zaštiti okoliša. Vlada može poticati dobrovoljne aktivnosti nizom raznih komunikacijskih strategija kao što su informativne kampanje koje određuju ekološku korist od recikliranja boca za piće ili novina, šireći građanska prava na ekološku informaciju i olakšavajući pojedincima i organizacijama privođenje zagađivača sudu.» (Carter, 2004)
Kao najvažniji instrument poticanja na ekološku akciju, kod političke odnosno gospodarske elite pojavljuje se «Dobrovoljni sporazum», a riječ je o «obvezi koju preuzimaju poduzeća ili trgovačka društva po preporuci ili u dogovoru s javnim vlastima, a koju obično priznaje ta agencija. Ekološki sporazumi postali su uobičajeni od kraja osamdesetih: ima ih više od 2000 u Japanu i sve više u Kanadi, na Novom Zelandu i SAD-u. U EU je do 1997. godine bilo više od 300 dobrovoljnih sporazuma i to uglavnom u Njemačkoj i Nizozemskoj. Neki ekološki sporazumi predstavljaju koordinirani odgovor industrije na razvoj propisa: na primjer, sve zemlje članice EU zaključile su sporazume koji uključuju direktivu Europske komisije o pakiranju otpada. Ekološki sporazumi nude fleksibilnu i djelotvornu strategiju za postizanje ciljeva zaštite zato što ciljnim skupinama (npr., proizvođačima) daju slobodu da izaberu kako da na najbolji način postignu svoje ciljeve, a zahtijevaju malo ili nimalo «uredovanja» od strane države. (Carter, 2004)

Ti sporazumi pridonose suradnji između države i industrije na područjima ekološke modernizacije, i dovode do promjena u ekološkim vrijednostima i ponašanju kako državnih službenika tako i proizvođača.

Da bi ekološka praksa u potpunosti zaživjela, potrebno je djelovati i na zakonodavne organe u smislu obrazovanja za okoliš i osvješćivanja aktivnog djelovanja u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Za provedbu zakona za okoliš potrebno je obrazovati i utjecati na represivni (policijski) aparat u smislu sprečavanja neekoloških radnji, i oformiti svojevrstan motivacijski aparat koji će stimulirati i obrazovati šire mase, kao i aktivno sudjelovati u nadgledanju ispravne provedbe zakona.
Ustav Republike Hrvatske, članak 69., kaže: «Svatko ima pravo na zdrav život. Republika osigurava pravo građana na zdrav okoliš. Građani, državna, javna i gospodarska tijela i udruge dužni su, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.» (Lay,)
Zakon o zaštiti okoliša, članak 17., glasi:

Danas smo prečesto svjedoci nedostatka praktičnog djelovanja u smislu brige za okoliš. Gledajući u cjelini, odnosno u teoriji, sustav uglavnom funkcionira dobro, odnosno, on bi teoretski trebao funkcionirati. Međutim, kad god bi se naša pažnja usmjerila na konkretne primjere, stvari su često izgledale krivo. «Pronaći rupu u sistemu» postao je moto današnjice. Takvo stanje očito velikoj većini odgovara, budući prešutno pristaju na to. S jedne strane nalazi se preopterećeni zakonodavni sustav, a s druge strane akteri/građani koji koriste taj nedostatak oglušujući se na propisane zakone i uspostavljene norme. U velikim je gradovima osjećaj pripadnosti cjelini previše raspršen pa se homogenost grupe gubi. U takvoj je situaciji teško utjecati na pojedince metodom «društvene osude», međutim edukacijom i na strani sustava i na strani građana, moguće je uspostaviti takav odnos koji će uključivati najbolju suradnju zakonodavnih organa i građana.

Što sve građanin može učiniti da bi život u zajednici bio podnošljiviji, ekološkiji, pravičniji…?

Da bi građanin uopće postao svjestan svoje odgovornosti, svojih mogućnosti i potrebe za djelovanjem na njega se mora utjecati obrazovanjem u smislu otkrivanja pravnih mogućnosti pojedinca, a posebnu se pažnju treba posvetiti naglašavanju potrebe za ekološkom akcijom kao društvenim imperativom.

Pretjeranim isticanjem ljudskih prava stvara se klima bunta, a da se pri tom ne uzimaju u obzir ljudske obaveze, odnosno odgovornost koju pojedinci imaju kao građani svijeta. «No rasprava o ljudskim pravima previše je koncentrirana na isticanje obrambenih prava pojedinca prema državi, ma koliko oni bili važni. To je stajalište koje posebno dobro odgovara tradiciji SAD-a. Dotle se u Europi, i još mnogo više u Aziji, dosljedno promišljaju i druge strane te teme, naime pitanje ljudskih obveza, tj. Odgovornosti i obveze pojedinca prema društvu. O toj su temi mnoge godine pisali i glasoviti političari i mislioci, na primjer bivši njemački kancelar Helmut Schmidt.»(Radermacher, 2003)

Ranije smo u poglavlju o svijesti istakli potrebu osvješćivanja ljudskih obaveza koje proizlaze iz pojma ljudske odgovornosti. U tu smo svrhu spomenuli tri deklaracije koje jasno pokazuju kako je svijest o ljudskim obavezama postojana. To su «Deklaracija o ljudskim dužnostima», «Konvencija o biološkoj raznolikosti», i «Univerzalna deklaracija o pravima životinja», a tu spadaju i deklaracije različitih organizacija o pravima pojedinih vrsta.

U razmatranjima o ljudskim pravima nužno je napomenuti potrebu mijenjanja gledišta, odnosno potrebu mijenjanja odnosa čovjeka prema živome svijetu. Ljudska prava moraju se dovesti u takav odnos da provođenje tih prava ne ugrožava opstanak i ostanak živog svijeta, ali i ostalih pojedinaca. Iz toga se nameće stav da prava čovjeka na zdrav život i okoliš moraju biti univerzalna prava koja će svima osiguravati zadane ciljeve, što znači da provođenje tih prava mora biti uređeno tako da ne nanose štetu ostalim jedinicama u sustavu. To je vrlo složen proces, budući uvjeti u kojima neki pravni sistem djeluje nisu svugdje isti, ali nije nemoguć.
«Čovjeku je nužna nova paradigma života u kojoj se prava života (bios rights) sve više uvažavaju kao osnova čovjekovih prava (human rights). Na pravu života kao takvog, može se temeljiti pravo života čovjeka i života ostalih bića. Međutim, sve dok u svijetu postoji aparthejd teško je govoriti o ostvarivanju ljudskih prava, proširenju bioetičkog razumijevanja života za život kao takav i o pravu prirode.» (Cifrić, 2000)

Uspostava univerzalnih ljudskih prava, koja će poštivati cjelokupan život na Zemlji, kao i «neživi» svijet, može se učiniti kao utopija, ali sustavnim uvođenjem pozitivnih vrednota u odgojno-obrazovni proces, kao i razvijanjem svijesti o pravu na život, takav jedan pomak ka jednakijem i obzirnijem životu je moguć.
Pojedince, skupine i države trebalo bi educirati da ne pristaju na odnose koji im donose štetu. Pristajanje na robovlasnički sustav, ili na nezdrav okoliš uglavnom je učinjeno iz neznanja, odnosno iz nepovoljnog položaja pojedinca ili države. Pri tome mislimo da se u takvom jednom idealnom odnosu ne bi moglo dogoditi da jedna zemlja dopusti odlaganje opasnog otpada druge zemlje uz materijalnu odštetu (uglavnom izraženu u novcu), kao što je to bio slučaj sa Njemačkom i Kinom, gdje je Njemačka izvezla svoj otpad u Kinu i platila joj određenu svotu novaca za tu transakciju. Javnost, naravno, nije bila upoznata sa tim postupkom, pa je i reakcija izostala. U takvoj jednoj situaciji, gdje slabije razvijene zemlje pristaju na sustavnu pljačku svojih resursa (bilo prirodnih ili kulturoloških) potrebno je razviti sustav prava kojima će se one moći zaštititi pred eksploatacijom industrijskih zemalja. Razvijene zemlje se treba staviti u poziciju da same rješavaju svoje probleme (koje su stvorile), i to tako da im svaki oblik manipulacije, izbjegavanja obaveza ili prijenosa problema na druge bude onemogućen. «Njihova je perspektiva (perspektiva zemalja u razvoju. Op .aut.) što prije «autorizirati» prava, zaštititi svoju prirodnu baštinu od međunarodnog piratstva, ako već ne mogu patentirati nove tehnologije njezinog iskorištavanja. U toj zaštiti ne zastupamo nacionalnu sebičnost na prirodne resurse, nego jednostavno čin zaštite od eksploatacije. Prirodni resursi jedini su uvjerljiv argument nerazvijenih u obrani teze o pravu na svoj razvoj i opstanak njihovih kultura. (CIfrić, 2000).

Edukacija pravnika i zakonodavnog državnog organa nužna je u smislu da se prekršaji koji su vezani uz ekološku problematiku, to su dakle razna onečišćenja okoliša, nepoštivanje života (ne samo ljudskog), nekulturno ponašanje i sl., EVIDENTIRAJU i SANKCIONIRAJU.

No, ovako velike promjene u sustavu nemoguće je napraviti odjednom, već se polaganim informiranjem i educiranjem stvara klima u kojoj će doći do određene akcije. Odgoj i obrazovanje za okoliš bi se shodno tome trebao usmjeriti i u smjeru educiranja građana, učenika, proizvođača, elite i ostalih uzimajući u obzir pravne/zakonske parametre samog procesa zaštite okoliša i očuvanja života. Na taj se način potiče ekološki poželjna akcija, društva ostvaruju potpuno nove, pozitivne vrijednosti, koje se na ovaj način intenziviraju u norme odnosno zakone.

Može se činiti čudnim da je baš područje ekonomije jedno od ciljnih područja odgoja i obrazovanja za okoliš. Naime, današnji odnosi društvenih procesa stavljaju ekonomiju u prvi plan proizvodeći tako vrijednosti koje su u skladu sa dominantnim ekonomskim modelom, pa je edukacija upravo na tom području nužna. Kapitalistička društva (što većina današnjih društava i je) funkcioniranje sustava kao takvog gledaju isključivo kroz prizmu ekonomske isplativosti. Gotovo su sve društvene funkcije uređene na način da zadovoljavaju ciljeve i zahtjeve gospodarskog rasta, ekonomske dobiti i nejednake raspodjele moći. Budući ekonomija, odnosno gospodarstvo općenito, igra veliku ulogu u organizaciji društvenih sustava danas, nužno ju je spomenuti i u procesu odgoja i obrazovanja za okoliš, i zbog toga što su negativne posljedice ekonomskog djelovanja vidljive prvenstveno na ekološkom, socijalnom i kulturnom planu.
«Ekonomija se definira kao disciplina, koja se bavi proizvodnjom, raspodjelom i potrošnjom materijalnih dobara. Ona pokušava utvrditi, što je u određenom vremenu vrijedno, proučavanjem relativne razmjene robe i usluga.» (Capra, 1986)
Ekonomija, kao sustav, čini okosnicu današnjeg svjetskog poretka. Budući da ima takav utjecaj na društvene procese, primjećuje se potreba za uvažavanjem upravo tih procesa prilikom odabira vrijednosti, odnosno prije ekonomskog/gospodarskog djelovanja.
«Jedine vrijednosti, koje su prisutne u današnjim ekonomskim modelima su one, koje se mogu kvantitativno odrediti tako, što se podvrgavaju monetarnom procjenjivanju. To naglašavanje kvantifikacije pridaje ekonomiji izgled egzaktne znanost. Međutim, u isto vrijeme, ono ozbiljno sužava prostor ekonomskih teorija, jer isključuje kvalitativne razlike koje su presudne za razumijevanje ekoloških društvenih i psiholoških dimenzija ekonomske djelatnosti. Primjerice, energija se mjeri samo kilovatima, bez obzira na njene izvore; ne pravi se nikakva razlika između obnovljivih i neobnovljivih dobara; a društveni se troškovi pridodaju, što je neshvatljivo, kao pozitivni doprinosi ukupnome nacionalnom proizvodu.» (Capra, 1986)
«Stavovi i djelatnosti, koji se u tom sustavu izrazito cijene, uključuju materijalno bogaćenje, ekspanziju, natjecateljstvo i opsjednutost «teškom tehnologijom» i «teškom znanošću». Pretjeranim isticanjem ovih vrijednosti naše društvo potiče sprovođenje ciljeva, koji su opasni i nemoralni, a isto tako institucionalizira nekoliko grijehova, koje kršćanstvo smatra smrtnima, a to su pohlepa, ponos, sebičnost i gramzljivost.» (Capra, 1986)
Veliki problem u procesu pomirenja ekonomije i ekologije (odnosno ekološkog i gospodarskog razvoja) pričinjaju upravo vrednote na kojim počiva cjelokupan ekonomski sustav. Tim sustavom vladaju vrijednosti kao što je želja za neprekinutim rastom, pohlepa, odvajanje od zajednice... Na mijenjanju tih vrijednosti zahtjeva se pomak ekonomskog sustava. Neprestano ignoriranje vlastite odgovornosti i negativnih posljedica vlastitog djelovanja, a isticanje ekspanzije, kompeticije i borbe za prevlast dovelo je svjetsko društvo u nezavidan položaj nužde, u kojem se čovječanstvo, zarobljeno vlastitim idejama i vrijednostima, ostaje koprcati kao riba u mreži ribara još satima nakon ulova.

«Međunarodna ekonomija je, strogo uzevši, stara nešto više od tri stotine godina. Utemeljio ju je u sedamnaestom stoljeću sir William Petty, profesor anatomije u Oxfordu i glazbe u Londonu, kao i liječnik vojske Olivera Cromwella. U svojim djelima Petty je iznio niz zamisli, koje su postale bitne komponente teorija Adam Smitha i ostalih kasnijih ekonomista. Među tim zamislima bila je radna teorija vrijednosti prema kojoj se vrijednost proizvoda određuje isključivo na osnovi ljudskog rada, koji je potreban za njegovu proizvodnju; kao i razlikovanje između cijene i vrijednosti, koje sve odonda, kroz različite vidove opsjeda ekonomiste» (Capra, 1986)

Današnje ekonomsko mišljenje znatno je pod utjecajem John Maynarda Keynesa koji je nakon Velike depresije, iznio model koji je poslužio kao temelj svim današnjim ekonomskim modelima. «Da bi odredio prirodu vladinih intervencija, Keynes je pomaknuo težište s mikrorazine na makrorazinu - na ekonomske varijable kao što su nadnacionalni dohodak, ukupna potrošnja i ukupne investicije, ukupna uposlenost i tako dalje. Uspostavljanjem pojednostavljenih odnosa između tih varijabli, uspio je pokazati, da su one podložne kratkoročnom promjenama, na koje se može utjecati odgovarajućom politikom. Po Keynesu , ti fluktuirajući ciklusi poslovanja predstavljaju bitno svojstvo nacionalnih ekonomija. Kejnzovski model je danas postao neprikladan, jer zanemaruje velik broj činilaca, presudnih za razumijevanje ekonomske situacije. On se usredotočuje na unutrašnju ekonomiju, odjeljujući je od globalnoga ekonomskog sustava i zanemarujući međunarodne ekonomske sporazume; on zanemaruje golemu političku moć multinacionalnih korporacija, ne obraća pažnju na političke prilike i ne uzima u obzir društvenu i ekološku cijenu ekonomskih djelatnosti.» (Capra, 1986)

Najizraženija karakteristika današnjeg ekonomskog sistema, kojem su podložne gotovo sve države svijeta, jest zahtjev za neprekinutim rastom. To je takav rast koji u ocjenjivanju stope rasta uzima samo jednu dimenziju, zanemarujući ostale faktore u procesima rasa i na taj način daje krivu sliku o samom procesu. Zemlje u razvoju često se povode za Zapadnim modelima rasta, koji u većini slučajeva nisu primjenjivi na druge kulturne obrasce od onih iz kojih su potekli. Na taj se način gubi kulturni integritet zajednice, rast je ostvaren u znatno manjoj mjeri (za zemlje u razvoju, ali ne i za strane investitore u tim zemljama) uz veće negativne posljedice (zagađenje okoliša, velika raslojenost društva….). Prikladnom edukacijom treba se utjecati na ekonomske procese koji praktički određuju tempo današnjeg života. Zamjenom vrijednosti i teoretskim povezivanjem ekonomskih i ekoloških procesa moguće je ostvariti pozitivan proces u ekonomskim procesima današnjice.
«Današnja svjetska ekonomija se zasniva na konfiguracijama moći iz prošlosti i tako perpetuira klasne strukture i neravnomjernu raspodjelu bogatstva unutar nacionalnih ekonomija, kao i eksploataciju u zemljama Trećeg svijeta od strane industrijaliziranih država.
Izbjegavanje socijalnih pitanja u današnjoj ekonomskoj teoriji u uskoj je vezi s upadljivom nesposobnošću ekonomista, da usvoje ekološku perspektivu. Rasprava između ekologa i ekonomista traje već dva desetljeća i vrlo jasno pokazuje, da je glavna struja suvremenog ekonomskog mišljenja bitno antiekološka. Ekonomisti zanemaruju društvenu i ekološku međuovisnost, odnoseći se prema svim dobrima jednako, ne razmišljajući o brojnim načinima, na koje se ta dobra odnose prema ostalom svijetu- da li ih je napravio čovjek ili su nastala prirodno, da li su obnovljiva ili neobnovljiva, itd.» (Capra, 1986)

Da bi došlo do određenog pomaka u današnjim ekonomskim procesima potrebno je koncentrirati se i na usvajanje i «okolišnih» znanja koja će uključivati brigu za život i okoliš u svojim zaključcima. Ekonomski se modeli moraju prilagoditi situaciji u kojoj se čovječanstvo nalazi danas, a ta je situacija uvelike drugačija od situacije kad je ekonomija stasala kao znanost.
«Da bi se mogli baviti ekonomskim pojavama s ekološkog stajališta, ekonomisti moraju temeljito preinačiti svoje osnovne pojmove. Budući da je većina tih pojmova usko određena i upotrebljava se izvan društvenoga i ekološkog konteksta, oni više nisu prikladni za prikazivanje ekonomskih djelatnosti u našem bitno međuzavisnom svijetu.
Preispitivanje ekonomije nije samo intelektualni zadatak; ono uključuje duboke promjene u našemu vrijednosnom sustavu. Pojam bogatstva, koji je ključan za ekonomiste, neodvojivo je povezan s ljudskim očekivanjima, vrijednostima i načinom života. Definiranje bogatstva unutar ekološkog okvira značit će nadilaženje njegovih sadašnjih konotacija o materijalnom gomilanju i pridavanje šireg smisla ljudskom obogaćenju.» (Capra, 1986)

Da zaključimo, jasno je kolika je važnost uključivanja ekološke tematike u dominantne struje na svjetskoj sceni. Kao što ekonomija vrši utjecaj na društvene procese, tako i medicina, kao i pravo, imaju znatnu ulogu u tim procesima. I u područjima prava i medicine, danas se najčešće povodi, odnosno podvrgava zahtjevima ekonomije/tržišta. Poželjno je, stoga, razviti znanstveni kadar koji će u svoja istraživanja/teorije uključiti okolišna znanja i vrednote. Možemo reći kako je potrebno navući «ekološke naočale» kroz koje bi se sagledavao problem.

U procesu obrazovanja potrebno je stvoriti i njegovati određene stavove, koji će uroditi ekološkijim ponašanjem i akcijom. Pojam odgovornosti jedan je od ključnih problema u procesu obrazovanja. Važnost tog pojma vidljiv je iz definicije održivog razvoja u kojem se naglašava potreba takvog djelovanja koje uključuje brigu o budućim generacijama. Iz toga proizlazi da u svrhu održivog razvoja, čovjek mora preuzeti određenu dozu odgovornosti za svoje postupke. U procesu obrazovanja općenito, a posebno u obrazovanju za okoliš, potrebno je proraditi na stvaranju stavova o odgovornosti. U pojedinim je narodima to kulturološki ili vjerski riješeno (npr., Indijanska su plemena vjerovala da svaka životinja ima dušu, da je svaka biljka dio njih /koristili su onoliko koliko im je bilo potrebno, a u skladu s mogućnostima, pa su tako ostali izbezumljeni kada su vidjeli na stotine ostavljenih lešina bizona koje je bijeli čovjek ubio radi zabave ili krzna. Indijanci su, naime, imali nevjerojatnu sposobnost iskoristiti maksimum od dostupnog resursa/; kod budista se može uočiti potreba za pročišćenjem tijela i duha od životnog djelovanja- sve se to može povezati s odgovornošću na taj način što takvim vjerovanjem, ti narodi potvrđuju svijest da čovjekovo vlastito djelovanje ostavlja posljedice, kako za njega, tako i za one što dolaze iza njega). «Pokazalo se da je ključni problem odgovornost, što se smatra važnim za oblikovanje stavova o odgovornosti: prema sebi, prema drugima, prema budućnosti. Istodobno misli se na odgovornost za učinjeno i za neučinjeno, odnosno odgovornost za sutrašnjicu.» (Uzelac, 1992)
Posljednjih nekoliko desetljeća, kao posljedica globalnih ekoloških problema, koristi se termin «ekološka etika». «U teorijskom pogledu ekološka etika temelji se na razumijevanju odnosa čovjeka i prirode» (Cifrić, 2000). Čovjekov odnos prema njegovom okolišu kroz povijest se mijenjao, a danas je doveo do promjene shvaćanja samog pojma «okoliš». «Okoliš nije više (kartezijanski definiran) sve «oko nas» kao puki objekt na raspolaganju, nego kao konkretna priroda (uključujući i antropogene utjecaje) čiji je čovjek sastavni dio, o njemu ovisi i prema njemu ima neke obveze (Markl, 1986, prema Cifrić, 2000). Koncept odgovornosti, ekološke odgovornosti, o kojem je u ovom poglavlju riječ, posljedica je znanstveno-tehničkog odnosa čovjeka prema prirodi. Takav odnos prema prirodi izravna je posljedica industrijalizacije i oslanjanja na tehnička rješenja. Stabilnost «Tradicionalnog etosa» (Cifrić, 2002), narušena je brzim promjenama sustava vrednota, karakterističnim za moderno društvo. U modernom društvu «posljedice postaju sve složenije i sve manje poznate kao i metode njihova procjenjivanja, pa pored «inernalističkog» koncepta odgovornosti utemeljenog na moralnim normama, nastaje i «eksernalistički» koncept odgovornosti (Zimmerli, 1987, prema Cifrić, 2002) utemeljen na pravnim normama kojima se popunjava moralna praznina u regulaciji odgovornosti» (Cifrić, 2002). Razlikujemo više koncepata ekološke etike: antropocentrička (neposredne dužnosti čovjeka samo prema sebi), patocentrička (prema bićima koja osjećaju i trpe), biocentrička (prema živoj prirodi) i fiziocentrička kao dužnosti prema cjelokupnoj prirodi (prema Schlitt, 1992, iz Cifrić, 2002).

Ekološka etika, odnosno ekološka odgovornost, u sebi sadrži i ostale tipove odgovornosti kao što su pravna, gospodarska, politička, itd., odgovornost. Čovjek kao pojedinac, kao biće mora biti svjestan svoje odgovornosti prema drugim bićima, prema okolišu kao i prema sebi. Kao građanin svijeta, odnosno vlastite države, pojedinac ima različite realizacije odgovornosti. Tako on u životu u zajednici prihvaća određenu količinu odgovornosti za funkcioniranje te zajednice. Prihvaćanjem ekoloških vrednota i definiranjem zajednice kao ekološki održive, pojedinac ima obaveze i odgovornosti u skladu s tim vrijednostima.
Gospodarska i politička odgovornost, za skladno funkcioniranje svijeta u cjelini, jako su značajne. Naime, upravo se na područjima gospodarskog razvoja i poličkog djelovanja, uočavaju veliki propusti u smislu zaobilaženja odgovornosti. Kao primjer se mogu navesti razne ratne akcije u Vukovaru, na Kosovu ili na Bliskom istoku kao i sustavno uništavanje sela, za koja nitko ne želi preuzeti odgovornost. Moderno ropstvo također je jedan od oblika iskrivljene etike. Požar u spalionici opasnog otpada «Puto» također je prošao bez pozivanja nadležnih na odgovornost, a danas aktualna tema prolaska naftovoda kroz Jadran, tzv., Družba Adria, sve je samo ne odgovoran potez.

1997. godine u Zavodu za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu je provedeno istraživanje na temu «Ekološko ponašanje i etos odgovornosti», na uzorku od 2055 studenata prve i završne godine studija (studenti su bili studenti agronomije, sociologije, strojarstva i brodogradnje, i medicine). Istraživanje se je odnosilo na percepciju četiri aspekta razumijevanja života i problematike odgovornosti modernog čovjeka. «Prvi je općenita odgovornost za živi svijet, a proizlazi iz čovjekovog nazora na život. Operacionalizirana je kao «pravo vrsta na životni prostor». Drugi se odnosi na individualno ponašanje pojedinca u svakodnevici što proizlazi iza stila života modernog čovjeka. U istraživanju je konkretiziran kao «načini ekološkog ponašanja». Treći aspekt se odnosi na percepciju ekološkog suvereniteta, odnosno pitanje ograničavanja postupaka suverenih država u iskorištavanju i postupanju s prirodnim dobrima. Četvrti aspekt odonsi se na manipulaciju sa životom, konkretiziranu kao percepcija primjene genetskih tehnologija. Istraživanje je pokazalo zanimljivu sliku percepcije tipova odgovornosti «etos-tipova» (egocentrici, utilitaristi, biocentrici i holisti); odnosa ovih tipova odgovornosti (etos-tipova) prema četiri aspekta oikosa/biosa: opstanku vrsta, ograničavanju suvereniteta nad okolišem, konkretnom ponašanju u svakodnevici i primjeni gen-tehnologija u promjeni čovjekove genetske strukture. Iako se rezultati ne mogu generalizirati, bjelodano je da mladi preferiraju holistički etos, tj. odgovornost za ukupni živi i neživi svijet. Rezultati pokazuju da bi znanstvenici trebali biti najviše odgovorni čovječanstvu a zatim budućim generacijama i da se genetska tehnologija smije koristiti za otkrivanje i liječenje genetskih bolesti, a ne promjenu genetske strukture.» (Cifrić, 2002).

Odgovornost je dakle, jedan od ključnih elemenata odgoja i obrazovanja za okoliš. Možemo reći da je edukator odgovoran za stvaranje osjećaja odgovornosti kod učenika/aktera. Odgovornost svoje izvorište pronalazi u pojedincu, a njegovim djelovanjem završava na kolektivnoj odgovornosti čovjeka kao misaonog i duhovnog bića.

Ekološka tematika teško je odvojiva kao zasebna disciplina, iako ona kao takva postoji. Vjerojatno je upravo nemogućnost izdvajanja ekologije od ostalih znanosti razlog zbog kojeg se u institucionalnom obrazovanju ekologija nije pojavila kao zasebni predmet. Fritjof Capra pozabavio se upravo tom tematikom, zagovarajući holistički pristup, ne samo u ekologiji, nego u znanosti uopće. Capra (1986) je analizom pristupa svijetu uopće uočio jednodimenzionalni pogled na rješavanje problema. On je to nazvao «krizom percepcije», a ona «proizlazi iz činjenice, da pokušavamo primijeniti pojmove preživjelog shvaćanja svijeta- mehanicističkog shvaćanja svijeta kartezijansko-njutnovske znanosti- na stvarnost, koju se više ne može razumjeti pomoću tih pojmova. Mi danas živimo u globalno međusobno povezanom svijetu, u kojem su biološke, psihološke, društvene pojave, kao i pojave u okolini međusobno ovisne. Da bismo na odgovarajući način opisali taj svijet, potrebna nam je ekološka perspektiva, koju kartezijansko poimanje svijeta ne pruža.» (Capra, 1986)

«Ono što sada treba učiniti jest temeljno preustrojavanje u razvoju gdje bi odgoj i obrazovanje trebalo staviti u interakciju s ekološkim procesima, snagom tržišta, kulturnim i ekološkim vrijednostima, ispravnim donošenjem odluka, ljudskim aktivnostima na jedan holistički način.» (Uzelac, 1992)

Ekološki problemi dio su cjelokupne svjetske problematike i ne mogu se rješavati bez uvida u ostale procese. Capra (1986) predlaže primjenu tzv., bootstrap pristupa, odnosno primjenu opće teorije sustava koja «više naglašuje odnose, nego izdvojene entitete i, poput sustavnog poimanja, gleda na te odnose kao bitno dinamične. Sustavno mišljenje je procesno mišljenje; oblik se povezuje s procesom, međuodnos s međudjelovanjem, a suprotnosti se ujedinjuju kroz oscilaciju. Novo viđenje stvarnosti, o kojem govorimo, zasniva se na svijesti o bitnoj međusobnoj povezanosti i međuovisnosti svih pojava- fizikalnih, bioloških, psiholoških, društvenih i kulturnih. Ono nadilazi sadašnje disciplinarne i pojmovne granice i podržavat će se unutar novih institucija.» (Capra, 1986)

Holizam je, dakle, svojevrstan antipod «mehanicističkim perspektivama» (Carter, 2004) kojima tako, dominiraju slijedeće pretpostavke:

Razlikujemo tri tipa ekološke filozofije, odnosno tri tipa ekološkog pogleda na svijet. Prvi tip- «Plitke perspektive»- mogu se opisati kao mišljenja i stavovi koji uključuju svijest i zabrinutost o ekološkim problemima i čovjekovom odnosu prema okolišu, ali zaštita okoliša je i dalje podređena ljudskim interesima. Takve perspektive omiljen su paravan svjetskim vođama, gdje oni javno iskazuju brigu za okoliš, ali akciju usmjeravaju isključivo u svoju dobit. Plitke perspektive prihvaćaju pretpostavku Sole Value Assumption- odnosno pretpostavku da ljudi jedini imaju vrijednost.
Drugi tip ekološkog odnošenja prema svijetu nazivamo «Posredne perspektive», gdje se vrijednosti proširuju i na neka neljudska bića, odnosno dominira stav da ljudski interesi, vrijednošću, uvijek premašuju vrijednost neljudskih bića. Ti stavovi leže na pretpostavci Greater Value Assumption- odnosno pretpostavci da ljudi uvijek imaju veću vrijednost.
Posljednji tip ekološkog mišljenja naravno je i najintenzivniji i stoga je nazvan «Ekocentrične perspektive». Ekocentrici pridaju vrijednost živom i neživom svijetu neovisno o ljudima, odnosno smatraju da vrijednost više počiva u ekosferi kao cjelini nego u ljudima. Kao najistaknutiji ekocentrički stav navodi se dubinska ekologija. (prema, Carter 2004)

U skladu s gore navedenom podjelom ekoloških stavova, holizam možemo povezati s posljednjim, ekocentričnim stavom. «Holisti zagovaraju dvije vrsta pristupa: potragu za etičkim kodeksom ponašanja koji se temelji na postojanju urođene vrijednosti u prirodi i razvoj etike zasnovan na izmijenjenoj ekološkoj svijesti ili «stanju postojanja»» (Dobson, 2000, iz Carter, 2004)

«Temelj holističkog pristupa (slike svijeta) je u shvaćanju povezanosti čovjeka izvan njegovog prirodnog «susvijeta», pa otuda i čovjekove dužnosti i odgovornosti za njega kao cjelinu, tj., za živi i neživi svijet. Interes za holistički pristup potaknut je promjenama spoznajne paradigme i «odčaravanjem» moderne - njezine prirodne znanosti, nastankom quantne teorije, prirodoznanstvene sistemske teorije i ekologije kao hibridne tvorevine . Nastaje «potjera» za univerzalističkim, za adekvatnim tumačenjima svijeta i evolucije u svjetlu novih spoznaja, jer je razvoj pojedinačnih znanosti povećao njihovu kompleksnost, a smanjio opće važenje nekih ranijih spoznaja." (Cifrić, 2000)
Tražeći odgovore na dominantne svjetske probleme, znanstvenici polako napuštaju dosadašnji način opisivanja svijeta, zamjenjujući ga upravo holizmom. Pri tome treba imati na umu da je čovjek uvijek sklon priklanjati se krajnostima, i da se dva gledišta teško mogu pomiriti, a novi pogled na svijet koji je nužan u procesu odgoja i obrazovanja za okoliš, pokušava upravo to, pronaći ravnotežu (Balanced way) u mišljenjima i zaključcima, a holizam je najbolji put ka tome. Carter zaključuje: «Sve u svemu, holistične tvrdnje imaju potencijalno dalekosežne posljedice koje otklanjaju uske ljudske interese sa središnje pozornice, pridajući vrijednost neljudskim bićima i njegujući novu ekološku svijest. Oni predstavljaju radikalni pothvat koji nastoji potisnuti granice konvencionalne političke filozofije zamjenom antropocentričnog moralnog razmišljanja s ekocentričnom moralnom osjetljivošću.» (Carter, 2004)

Holizam je dakle, posljedica smjena paradigmi, gdje se dosadašnji pogledi na svijet koji su u svom središtu imali čovjeka (antropocenrizam), zamjenjuju novim stavovima koji čovjeka gledaju kao jednog od sudionika životnih procesa i gdje je život kao vrijednost ključan u određivanju moralnih normi. Ono što se najviše zamjera dominantnoj struji mišljenja je redukcionizam u mišljenju i zaključivanju, tako da je holizam svojevrstan produkt borbe protiv toga. Iako se kod mnogih znanstvenika može uočiti bijeg iz jednog gledišta u drugi, proces odgoja i obrazovanja za okoliš trebao bi biti oslobođen krajnjih stavova, kojima dominira jedan pojam, i treba se usredotočiti na pronalaženje najboljih rješenja i načina mišljenja koja nisu uvjetovana ideološkim, pojmovnim ili bilo kojim drugim imperativima.

Gorući ekološki problemi zahtijevaju brzo rješavanje, međutim, činjenica je da su oni nastajali kroz niz godina i da su povezani sa funkcioniranjem sustava u cjelini, te se ne mogu riješiti sistemom «deux ex machina». Djelomično je za takvo stanje krivac nedostatak sredstava (iako sredstva postoje, ali je njihova potrošnja usmjerena u drugom smjeru- npr. Financiranje ratova, stvaranje naoružanja, tržišne utakmice....), ali ne mogu se svi problemi riješiti novcem ni kada bi novac bio dostupan. Na primjeru prenapučenosti jasno se vidi potreba za obrazovanjem siromašnih dijelova svijeta, jer iako je napučenost veća u tim dijelovima svijeta, naglo bogaćenje tih krajeva ne rezultira nužno i smanjenjem populacije, ukoliko to bogaćenje nije popraćeno adekvatnom edukacijom. Kroz povijest se može uočiti niz mjera provedenih u smjeru smanjenja populacije (od drevnih žrtvovanja djece do današnjeg zakona u Kini) koje su uglavnom posljedica želje za brzim i kratkoročnim rješenjem problema. Takvi nas postupci mogu ili sablazniti ili nasmijati, no oni su dio povijesne stvarnosti i kao takvi su dio ljudske kolektivne svijesti. Da bi se problem prevelikog broja ljudi riješio adekvatno, potrebno je provesti sustavno obrazovanje u tom smjeru. Zemlja, kao ograničeni sustav, može primiti određeni broj stanovnika (u literaturi je Zemlja uspoređenja sa brodom koji može primiti samo određeni broj ljudi koji, iako mogu biti razdijeljeni palubama-statusno, kada brod tone svi postaju jednaki podliježući istoj sudbini brodolomca). Oblikovanjem svijesti o Zemlji kao o brodu ili još bolje kao o organizmu kojeg smo dio stvaraju se pozitivni stavovi glede potrebe za regulacijom rasta stanovništva. Čovjek je ipak «jedna od najinteligentnijih životinja» i trebao bi se u 21. stoljeću moći dovesti u stanje samoregulacije. «U uravnoteženu ekosustavu životinje i biljke žive zajedno u spoju natjecanja i uzajamne ovisnosti. Svaka vrsta posjeduje mogućnost, da prođe kroz eksponencijalni populacijski rast, ali se ove sklonosti drže na uzdi raznim vrstama nadzora i međusobnih djelovanja. Kad je sustav narušen, počet će se javljati eksponencijalni «bjegovi». Neke će se biljke pretvoriti u «korov», a neke životinje u «nametnike», neke će druge vrste biti istrijebljene. Ravnoteža, odnosno zdravlje čitavog sustava bit će ugroženi. Takav eksplozivan rast nije svojstven samo ekosustavima, već se javlja i u pojedinačnim organizmima. Rak i drugi tumori predstavljaju dramatične primjere patološkog rasta. « (Capra, 1986)

Miroslav Radman je svojevremeno u jednoj televizijskoj emisiji (Nedjeljom u dva) usporedio čovjeka sa parazitom, tvrdeći da je uspostavio apsolutno parazitski odnos prema samom sebi i prema svijetu u kojem živi. Usporedba sa parazitima jasno ukazuje na veličinu problema, jer parazitizam može funkcionirati samo dok domaćin nesmetano živi. Čim taj odnos snaga prevagne u korist parazita domaćin umire, a parazit ostaje bez potrebnog izvora života i neminovno umire s njim. Čovjek bi trebao težiti uspostavi simbiotskog odnosa prema svijetu u kojem živi, jedino tako se može nadati dugoročnom opstanku. To nije nikakva mudrost, to je jednostavno zakon prirode.

Osim prenapučenosti, slijedeći gorući problemi su zagađenje i nedostatak pitke vode, problem fosilnih goriva i problem globalnog zagrijavanja.
Problemu pitke vode, Hrvatska bi se trebala ozbiljnije posvetiti. Zalihe pitke vode u Hrvatskoj na zavidnoj su razini, nalazimo se na petom mjestu u svijetu po količini pitke vode. Takvo stanje, nažalost, nije rezultat dobre organiziranosti i dobre politike već niza okolnosti u kojem se naša zemlja nalazila do sada. Budući je do 1990. g. Hrvatska bila u samoupravnom socijalizmu, i tehnološki dosta zaostala, nije bilo mogućnosti onečistiti vode (iako je u to doba industrija doživjela procvat i to na štetu prirodnog okoliša). Danas se Hrvatska nalazi u tranziciji, njezina tehnološka dostignuća još uvijek su slaba, pa je očuvanje prirodnih dobara više stvar slučaja, nego dobre ekološke politike. U svijetu u kojem će voda postati jednim od glavnih «energenata», hrvatska bi se trebala zaštitnički postaviti prema svojim vodenim biserima. Mnogi znanstvenici predviđaju znatnu nestašicu pitke vode i mogućnost novih ratova zbog iste, a Hrvatska bi se trebala jasno i glasno postaviti u tom sustavu kao zemlja koja ima potencijala i bogatstava, a ponajprije bi trebala razraditi strategiju zaštite svojih voda. Ta bi se zaštita očitovala kako kroz ekološkije ponašanje, upotrebu ekološki čiste tehnike, tako i kroz pravne propise kojima bi se onemogućila rasprodaja te, za život važne, tekućine.

Poučeni iskustvima razvijenih zemalja, pa i zemalja u razvoju, trebamo oprezno pristupati svjetskoj politici. Kroz cjelokupnu hrvatsku povijest, naša zemlja i naš narod kroči pognutih glava, konstantno pristajući na vladavinu «sposobnijih», iako se već desetak puta do sada pokazalo kako strani vladari vladaju za svoju korist, a ne za korist naroda koji je pristao na takav odnos. Sjetimo se samo Austro-ugarske, Mađarske, Jugoslavije.....sve su to bili savezi koje su naše vođe sklopile za dobrobit vlastitog naroda, podcjenjujući isti taj narod i istu tu zemlju. Koliko god bili mali, kao zemlja i kao narod, kvalitetnim životom i pozitivnim odnosom prema nama samima možemo ostvariti svjetski ugled i poštovanje. To je ono čemu trebamo težiti. Svaka država bi trebala biti u stanju osigurati svojim građanima dobar, zdrav i kvalitetan život, bez obzira na to kakvi su trendovi u drugim državama, sve dok osiguranje takvog života ne ide na štetu drugih država. Slijepo kopiranje tuđih modela razvoja, tuđih kulturnih zahtjeva i tuđih vrednota, nije se pokazalo djelotvorno, pa ipak, u tom se smjeru i dalje krećemo, radije nego da sami, svojim snagama iskrojimo vlastitu budućnost. To je jasno vidljivo iz aktualnog problema usvajanja projekta «Družba Adria». Naime, radi se o projektu kojim bi se omogućio transfer naftom kroz hrvatski Jadran. Problem se pojavio kada su vladajuće «garniture» taj projekt pokušale ostvariti bez studije o utjecaju na okoliš. Razne su ekološke udruge uspjele odgoditi provedbu tog projekta, međutim, nekim gospodarstvenicima nije bilo u interesu da se taj projekt zaustavi pa su svim snagama pokušali «progurati stvar». Činjenica je da je teško dobiti pozitivnu ocjenu za taj projekt kod znanstvenika koji rade procjenu o utjecaju projekta na okoliš. Činjenica je i ta da je velika većina građana protiv potpisivanja ugovora kojim bi se omogućio prolazak naftovoda kroz Jadran. Unatoč tim činjenicama, o tom se projektu i dalje razmišlja kao o dobrom gospodarskom potezu. U procesu europske integracije, kojem i Hrvatska teži, naša bi se zemlja trebala jasno definirati, poučena primjerima ostalih tranzicijskih zemalja, kao zemlja iznimnih ekoloških vrijednosti. Gospodarska rješenja koja donose dobit određenoj skupini ljudi, a koja uz to imaju štetan utjecaj na okoliš, događala su se i još se događaju u zemljama u razvoju. Te su zemlje prividno u poziciji da moraju prihvatiti ta rješenja, ne bi li dosegla standard i nivo života koji je dominantan u razvijenim zemljama. Na taj se način hegemonija Zapada nastavlja. Hrvatska bi se jasno trebala tome oduprijeti, i definirati uvjete pod kojima pristaje na europsku integraciju.

Posljednjih godina se u raspravama o budućnosti svijeta često spominje pojam «Održivi razvoj». Pojam je vezan uz zahtjev za razvojem koji neće onečišćavati okoliš, odnosno uništavati sadašnji i budući život. Ideja je prvi put iznijeta u dokumentu World Conservation Strategy (IUCN/UNEP/WWF, 1980, iz Carter, 2004) koji su donijele tri međunarodne nevladine organizacije. «Taj dokument bavio se u prvom redu ekološkom održivosti, ili očuvanjem životnih resursa, a malo je pažnje posvetio širim političkim, ekonomskim i društvenim pitanjima.» (Carter, 2004).

Pojam se pojavio kao jasan odgovor na trenutačnu situaciju u svijetu, koja praktički prelazi u situaciju nužde, iz dana u dan sve više. Ono što se želi postići jest rješenje problema neidentificiranog rasta, sve većeg zagađenja okoliša, kao i narastajućeg siromaštva. 1983. godine, Generalna skupština UN-a osnovala je Svjetsku komisiju za okoliš i razvoj, «kao odgovor na sve veće zagađenje i sve dublju ekonomsku krizu. Komisija, kojom je predsjedala tadašnja predsjednica norveške vlade Gro Harlem Brundtland, tijekom četiri godine je savjetovala, tražila ekspertize od stručnih tijela i održala javne skupove u nekoliko zemalja. Godine 1987. donijela je svoj konačni izvještaj pod nazivom Our Common Future, popularno nazvan Brundtland Report» (WCED, 1987, iz Carter, 2004), koji je popularizirao pojam trajnog održivog razvoja u cijelom svijetu.

Definicije pojma «Održivi razvoj»:
Održivost- Održivost je sposobnost nekoga živog entiteta (biološkoga ili socijalnoga) ili procesa koji ti entiteti svojim djelovanjem suproizvode da se načinom življenja i djelovanja (samo)održavaju, (samo)reproduciraju, (samo)obnavljaju. (Lay, 2001)
Puno je definicija održivog razvitka, pa navodimo neke :

1992. godine na Summitu o zemlji u Riju de Janeiru, donijeta je Agenda 21, dokument «koji sadrži mjere za globalno partnerstvo za održivi razvoj» (Carter, 2004). Namjera je bila dati strategiju za provedbu održivog razvoja u cijelom svijetu. Osnovana je i Komisija o održivom razvoju (Commission on Sustainable Development, CSD), čiji je cilj motriti i unapređivati provedbu Agende 21. «Do sredine devedesetih godina većina industrijski razvijenih zemalja objavila je nacionalnu strategiju održivog razvoja (Janicke i Jorgens, 1998.; Lafferty i Meadowcroft, 2000, iz Carter, 2004), a mnoge lokalne vlasti donijele su strategiju za lokalnu agendu 21 (O'Riordan i Voisey, 1997.; Lafferty i Eckeberg, 1998.)» (Carter, 2004). Agenda 21 daje osnovni plan za provedbu trajno održivog razvoja. Ona obuhvaća velik broj ekoloških i razvojnih programa kroz 40 poglavlja. Neke od tema koje se spominju u Agendi su «Mijenjanje modela potrošnje», «Borba protiv deforestacije», «Djeca i mladež u održivom razvoju». (prema , Carter, 2004).

Održivi razvoj, kao proces, ima svoje jače, odnosno slabije varijante. Carter, daje «ilustrativnu tipologiju koja razlikuje stupnjeve održivosti prema načinu na koji se ljudski resursi vrednuju, općenito govoreći, zajedno s nizom elementa od tehnocentrizma do ekocentrizma.» (Carter, 2004)

«U vrlo slaboj održivosti ukupna zaliha ljudskog kapitala i prirodnog kapitala (tj., prirodni procesi i ekološki procesi) ostaje trajna u vremenu, ali omogućuje bezbrojne zamjene raznih vrsta kapitala tako da se prirodni resursi mogu smanjivati pod uvjetom da se nadoknađuju povećanjem ljudskog kapitala.
Slaba održivost prihvaća da određeni bitni prirodni procesi koji su važni za život, kao što su ozon, tropske šume i koraljni grebeni, trebaju zaštitu, ali dopušta zamjenu između drugih vrsta prirodnog kapitala.
Snažna održivost širi definiciju važnih prirodnih resursa mnogo dalje kroz širu primjenu načela opreza. Ona pretpostavlja da, koliko god je to moguće, korištenje bilo kojeg prirodnog resursa treba nadoknaditi procesima kao što su pošumljavanje i recikliranje proizvoda, ili društvenim poboljšanjima kao što su unapređenje zajednice ili smanjivanje nejednakosti. Napokon, vrlo snažna održivost izjednačava se s radikalnim oblicima ekologizma kao što su bioregionalizam i dubinska ekologija, i obilježena je državnom ekonomijom, lokalnim društvenim, političkim i ekonomskim samopouzdanjem i redistribucijom prava vlasništva putem podjele opterećenja.» (Carter, 2004)

Budući da sam održivi razvoj počiva na osjećaju odgovornosti i kao takav je reakcija na događaje u svijetu, njegova načela, također, počivaju na pozitivnim vrednotama. To su:

Ciljevi održivog razvoja mogu se opisati kao težnja ka boljem životu. Oni su univerzalni, pomalo utopijski, ali imaju izvorište u konkretnim problemima, pa tako zahtijevaju i konkretne korake. Neki od tih ciljeva bili bi: iskorjenjivanje siromaštva, postizanje opće jednakosti, upotreba ekološki prihvatljivih tehnologija, odmak od potrošačkog načina života, smanjenje vojnih izdataka, demokratizacija institucija i dr. (prema Carter, 2004). Ono što kritičari ovog razvojnog programa često izdvajaju kao negativnost je nepomirljivost pojmova održivost i (ekonomski) razvoj. Kritike uglavnom dolaze od «ugrožene» strane, koja je u ovom slučaju kapitalizam, ili u kontekstu paradigmi, kartezijansko-mehanicistička paradigma. Govorili smo važnosti mijenjanja pogleda na svijet, o usvajanju holističkih načela, pa u skladu s tim možemo još samo zaključiti da je održivi razvoj još jedan od rezultata postignut ovom mini-revolucijom misli 21. stoljeća.

«Sociološko razumijevanje ekoloških problema pretpostavlja i upozorava na međuovisnosti različitih čimbenika. Svijet je prepun proturječja i paradoksa. U Sjedinjenim Američkim Državama ubrzano se sijeku šume na Aljasci, dok vlada SAD-a istodobno prigovara Brazilu što to isto čini sa svojim prašumama. Vlade razvijenih zemalja ponekad se ponašaju po tzv. NIMBY obrascu (noti n my back yard). Kod kuće zagovaraju visoke ekološke standarde, ali dopuštaju izvoz prljave i zastarjele industrije i opasnog otpada u manje razvijene zemlje. No unatoč tim i sličnim pojavama, sve više raste ekološka svijest potaknuta, između ostaloga, i djelovanjem ekoloških pokreta» (Fanuko, 1997), a odgoj i obrazovanje za okoliš proces je koji povezuje različite društvene procese u jedan ekološki održiv razvojni put.

Odgoj i obrazovanje za okoliš u republici Hrvatskoj društveni je imperativ u razvojnim solucijama zemlje. Izlazak iz krize moguć je jedino stjecanjem znanja i vrednota koji potiču na korisnu akciju.

Proces odgoja i obrazovanja u republici Hrvatskoj, osim što zahtjeva jednu «fizičku intervenciju» (u smislu poboljšanja fizičkih/tehničkih elemenata procesa), on prvenstveno zahtjeva preispitivanje cjelokupnog odgojno-obrazovnog procesa (u smislu mijenjanja temeljnih vrednota uvođenjem ekološki obojenih vrijednosti). Ono što se nameće kao primarni cilj, odnosno kao predradnja samom procesu, jest stvaranje potrebe za takvim obrazovanjem, odnosno, stvaranje osjetljivosti na ekološke probleme.
U skladu s tim, obrazovanje za okoliš u republici Hrvatskoj trebalo bi biti:

Ono što Hrvatsku kao aktera u svijetskim zbivanjima smješta u ekološke okvire, njen je prirodni kapital kojim raspolaže. «Često se stječe dojam da u Hrvatskoj građani i upravljači, kada uspoređujemo prirodne kapitale Hrvatske i drugih, sličnih zemalja, nisu u punom smislu obaviješteni o tome kakvim solidnim porirodnim kapitalom u Hrvatskoj raspolažemo. Zemlja koja se zove «lijepa naša»» ima građane koji o onutrašnjem sadržaju te ljepote ne znaju baš mnogo. Na neki način moglo bi se kritički ustvrditi kako Hrvati i građani Hrvatske nisu osviješteni glede pitanja što to vrijedno imaju. Na razini riječi možda tome i nije tako, ali na razini djela, ponašanje, nedvojbeno je moguće izreći prethodni sud.» (Lay, 2001)
Iz ovoga možemo zaključiti kako je primarni cilj odgoja i obrazovanja za okoliš educirati i osvijestiti građane/upravljače o ekološkom potencijalu republike Hrvatske, definirati ekološke probleme zemlje i osmisliti adekvatno rješenje problema.

Stjecanje znanja o okolišu prvi je korak pri rješavanju ekoloških problema. Sam proces ne uključuje samo ekološka/okolišna znanja, već zahtjeva «ekološko» sagledavanje svih društvenih pojava. Međuovisnost različitih društvenih funkcija i elemenata, zahtjeva u najmanju ruku interdisciplinarnost prilikom odabira i prezentacije tema. Isto je tako važno prepoznati aktere u tom procesu, odnosno odrediti teme s obzirom na koga se one odnose. Različite regionalne specifičnosti Hrvatske zahtijevaju različite sadržaje, kao i angažiranost različitih aktera. Moramo razlikovati urbanu od ruralne regije, kao i primorsku od kontinentalne, te u skladu s tim otkrivati probleme i odabirati rješenja. «Primarna funkcija obrazovanja za okoliš krije se u uvećanju, razviću i «umrežavanju», sinergiji ljudskih sposobnosti i vještina u sferi različitih djelatnosti koje rezultiraju skupnoj djelatnosti zaštite i upravljanja okolišem. Bez toga se ništa bitno neće promijeniti nabolje u sadašnjem stanju kvalitete okoliša i u praksi (institucionalne) zaštite okoliša u nas. To se posebno odnosi na gotovo najvažniju točku sustava institucionalne zaštite okoliša- na državnu upravu, koju još uvijek karakteriziraju: a.) nedovoljna opskrbljenost adekvatnim i svježim znanjem (slaba i nedovoljno osuvremnenjena znanja u stručnim službama ministarstava i lokalnih sekreterijata); b.) nedovoljno učinkovita organizacija rada (podjela rada na niskom stupnju; prevladava sektorski, dakle, jalovi način organizacije, a znani oblici domaće inercije i sporosti su i dalje široko rasprostranjeni); c.) nedovoljna profesionalnost glavnih uprvljača, čelnika (ministara, sekretara, njihovih zamjenika i sl.)» (Lay; 1992)

Hrvatska se kao zemlja nalazi u procesu tranzicije, odnosno u procesu europske integracije, a kako smo relativno «mlada» zemlja, možemo reći kako se u Hrvatskoj još uvijek provodi «vježbanje demokracije». Da bi se uklopila u procese na svjetskoj sceni, odnosno da bi se definirala u svjetskim procesima, Hrvatska mora provesti razne gospodarske, političke, ekonomske, školske i ine reforme. Proces provođenja tih reformi u sebi bi trebao sadržavati «okolišna znanja», odnosno taj bi proces u svoje temelje trebao uzimati ekološki potencijal zemlje, te bi trebao težiti za održivo rješavanje problema. Stoga je edukacija na svim razinama i prema svim akterima jednako važna, kao što je važna i prikladna akcija u svrhu ekološkijeg gospodarenja zemljom, odnosno ekološkijeg ponašanja.

«Zaseban dio edukacije za okoliš je adekvatna produkcija osnovne ekološke literature, te primijenjene literature za zaštitu okoliša. U nas ne postoji sustavna i specijalizirana izdavačka djelatnost za ova područja. Uloga izdavaštva i informatičke i informacijske mreže komunikacija zaseban je problem u sklopu društvenih prtpostavki učinkovitrije zaštite okoliša u nas.»( Lay, 1992)

Odgoj i obrazovanje za okoliš proces je koji je okrenut budućnosti, u smislu da se pravilnom edukacijom i usmjerenom praksom ostvaruju preduvijeti za bolju, ekološkiju i zdraviju budućnost, na svim područjima ljudskog djelovanja. Okolišna edukacija uključuje brigu za buduće generacije koja je definirana pojmom održivi razvoj. Takva jedna briga za budućnost uključuje gospodarske, socijalne, ekološke, političke…čimbenike, i kao takva podrazumijeva široku lepezu aktera u procesu ogoja i obrazovanja.

«Proizvodnja aktera za proizvodnju budućnosti vitalan je proces osposobljavanja društva takvim akterima koji će, razumijevajući duboko sve razine problema modernog razvoja i središnjeg pitanja očuvanja prirodnih osnova života, znati konceptualizirati i ostvarivati rješenja koja će biti u ravnoteži. Pri tome je cijeli korpus odgoja i naobrazbe, kako onog institucionalnog tako i onog «ekstramuralnog», neformalnog, rasutog po mnogim kutcima civilnog društva otvoren za «naobrazbu za promjene»- ključan!» (Lay, 2003)

Belužić, T. (2004). Konferencije Ujedinjenih Naroda o okolišu i razvoju- od Stockholma preko Rija do Johannesburga (1972-2002), Zbornik radova «Ekologija- znanstveno- etičko-teološki upiti i obzori», Valentin Poizaić, Tipotisak, Zagreb, 247-268

Bogdanović, S. (1989). Obrazovanje i ekološka s(a)vijest, Zbornik radova Ekološke dileme, Ivan Cifrić, Sociološko društvo hrvatske, Zagreb, 207-214

Bolonjski-proces, (2005). Institut za društvena istraživanja- centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, http:// bolonjski-proces.idi.hr

Borić, E. (2001). Metodički model praktičnog rada učenika u edukaciji za okoliš, Metodika, 2, 2/3, Zagreb, 229-235

Capra, F. (1986). Vrijeme preokreta- znanost, društvo i nastupajuća kultura, Globus, Zagreb

Cifrić, I. (1990). Ekološka adaptacija i socijalna pobuna, Radničke novine,Zagreb

Cifrić, I. (2003). Ruralni razvoj i modernizacija-prilozi istraživanju ruralnog identiteta, IDIZ, Zagreb

Cifrić, I. (1998). Kontekst, pretpostavke i problemi ekološke edukacije, Hrvatska revija, 48, 3, 544-554

Cifrić, I. (2000). Bioetika i ekologija, Matica Hrvatska Zaprešić, Zaprešić

Clover, D. E. (2002). Environmental adult education, Adult learning, 13, 2/3, 2-6
Čaldarović, O. (1989). Društvo, energija, ekologija, Zbornik radova Ekološke dileme, Ivan Cifrić, Sociološko društvo hrvatske, Zagreb, 69-84

Despot, B. (1992). Pladoyer za dijalog ekologije, znanosti, teologije i new-age-a, Socijalna ekologija, 1 3, 363-370

Educators for Sustainability, (2005). Education for sustainable development: a necessary commitment, www.unesco.cl

Environmental Education for a Sustainable Society: Principles and Practices of EE for School Children UNESCO APEID Seminar, February 2004

Hudson, P. (2004). Mentoring in environmental Education, Teaching science- the Journal of the Australlian Science Teachers Association, 50, 3, 18-19

Kritovac, F. (1989). Ekološka edukacija i svakodnevica, Zbornik radova Ekološke dileme, Ivan Cifrić, Sociološko društvo hrvatske, Zagreb, 183-194

Lay, V. (1992). Staviti ljude na prvo mjesto: društvene pretpostavke povećavanja učinkovitosti u zaštiti i gospodarenju okolišem u Republici Hrvatskoj, Socijalna ekologija, 1, 4, 535-546

Lay, V. (1992). Održivi razvitak i društvene promjene: prilozi rekonceptualizaciji današnjeg tipa razvitka, Socijalna ekologija, 1, 1, 1-18

Lay, V. (1994). Primijenjeno obrazovanje za okoliš: elementi modela za potrebe regija u Hrvatskoj, Socijalna ekologija, 3, 3/4 , 289-300

Lay, V. (1992). Prijedlog modela primijenjenog obrazovanja za okoliš: (primjer za grad Zagreb), Theleme, 38, 2, 83-94

Lay, V. (2001). Što bi to bio održivi razvoj Hrvatske?: mala rasprava o viziji razvoja, Hrvatska revija, 1, 112-118

Lay, V. (2003). Proizvodna budućnosti Hrvatske: integralna održivost kao koncept i kriterij, Društvena istraživanja, 12, 3/4, 311-334

Lay, V. (2005). Integralna održivost i učenje, Društvena istraživanja, 14, 3=77, 353-377

Opačić, V. T. (2001). Zaštita prirode- hrvatska šansa za opstanak i razvoj, Hrvatska revija, 1, 1, 119-127

Radermacher, F. J. (2003). Ravnoteža ili razaranje- eko-socijalno-tržišno gospodarstvo kao ključ svjetskog održivog razvoja, Intercon, Globus, Zagreb,

Rogić, I. (2003). Obzirni/održivi razvitak u iskustvu modernosti, Društvena istraživanja, 12, 3/4, 361-378

Stanković, M. (1989). Odgoj, obrazovanje i ekološki problemi, Zbornik radova Ekološke dileme, Ivan Cifrić, Sociološko društvo hrvatske, Zagreb, 215-224

Starc, N. (2003). Priroda, čovjek i figa u đepu, Društvena istraživanja, 12, 3/4, 335-360

Turković, V. (1989). Ekološke teme u obrazovanju, Zbonik radova Ekološke dileme, Ivan Cifrić, Sociološko društvo hrvatske, Zagreb, 195-206

Ured za strategiju razvitka republike Hrvatske, (2003). Hrvatska u 21. stoljeću- znanost, http:// bolonjski-proces.idi.hr

Uzelac, V. (1992). Međunarodne aktivnosti i naobrazba u odnosu na okoliš, Socijalna ekologija, 1, 3, 407-411

NASTAVNI PROGRAM ZA GIMNAZIJE
Glasnik ministarstva kulture i prosvjete republike Hrvatske, 1994, Zagreb

Pregled zastupljenosti ekološke tematike u nastavnom programu za gimnazije, po predmetima.
Napomena: Teme su birane subjektivno, prema tome uključuju li sadržaje iz područja ekologije, odnosno zaštite okoliša i zdravlja.
U tablicu nisu uključeni slijedeći predmeti: latinski, grčki i glazbeni.

	*ZADAĆE*	*SADRŽAJI*
HRVATSKI JEZIK	-	-
ENGLESKI JEZIK		(1.razred)- Kultura i civilizacija- sport, rekreacija, ekologija (2. razred)- Kultura i civilizacija- sport, rekreacija, ekologija
FRANCUSKI JEZIK	-	-
NJEMAČKI JEZIK	-	(2. razred)- Kultura i civilizaija- ovisnost i zdravlje, ekologija (3. razred)- ekologija i izvori energije (4. razred)- ekologija i izvori energije
RUSKI JEZIK	-	(1.razred)- Kultura i civilizacija- sport, rekreacija, ekologija (2. razred)- Kultura i civilizacija- sport, rekreacija, ekologija
LIKOVNA UMJETNOST	Razvijati razumijevanje i djelatan odnos prema zaštiti spomenika i čuvanju okoline	(4. razred)- Zaštita okoliša- Prirodna ravnoteža i problem mjere u čovjekovoj intervenciji; Sklad čovjekova stvaralaštva i prirode u prošlosti; arhitektura i hortikultura, ceste i mostovi, prirodni izvori energije (vjetar, vodene struje). Grci su bili u pravu, čovjekov opstanak ovisi o ravnoteži «četiriju elemenata»: vatre (sunca)-vode-zraka-zemlje (raslinja). Sječa šumskoga pokrova i kisele kiše, rupe ozonskoga omotača i zagrijavanje, otapanje ledenjaka i porast razine mora, itd. Međuzavisnost svih čimbenika, povezanost svih država, odgovornost svakoga pojedinca
SOCIOLOGIJA, PROGRAM -A	-	Populacija, urbanizacija i ekologija-Ekologija: priroda i društvo; pojam ekosustava; onečišćenje; modernizacija.
TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA	Posljedica pojačanoga bavljenja tjelesnim djelatnostima, bit će i regulacija načela ponašanja, otklanjanje različitih neurotskih stanja, čime se izravno povećava stupanj homoestatičnosti čovjeka i okoliša, djelotvornija prilagodba na različite uvjete života i rada, uspješnija socijalna komunikacija, što su sve temeljite pretpstavke za ostvarivanje odgojnih zadaća vježbanja.
ZEMLJOPIS	(1. razred)- omogućiti učenicima stjecanje osnovnoga znanja o Zemlji te da shvate značenje prirodnih elemenata (reljef, klime, vode, tlo, vegetacija) i društvenih pojava i procesa (stanovništvo, prostorni raspored oblika njegove djelatnosti i naselja) u predočavanju gospodarske djelatnosti s gledišta suvremenoga značenja i procesa razvoja; Upoznati učenike s geografskom stvarnošću u prostoru Hrvatske kako bi uočili njen položaj i ulogu u suvremenom svijetu; Upoznati učenike s pojačanim procesom narušavanja kakvoće čovjekove okoline i prijekom potrebom čuvanja okoline od daljnje degradacije, odnosno poboljšanja kakvoće ugroženih elemenata i lokaliteta (2.razred)- promatranjem prirodne osnove i pojave društvenoga razvoja u zavičaju i u zemlji valja upoznati učenike sa značajkama razvoja i razvijati svijest o potrebi da se uključuju u rad i društvenu aktivnost za napredak svoga zavičaja i naše zajednice; Razvijati sposobnost uočavanja prostornih zakonitosti regionalnoga uspoređivanja, uočavanja objektivno postojećih problema, predviđanja budućih promjena i razvijanja spoznaja o prostornom okruženju; Upoznati učenike s pojačanim procesom narušavanja kakvoće čovjekove okoline te prijekom potrebom čuvanja okoline od daljnje degradacije, odnosno poboljšanja kakvoće ugroženih elemenata i lokaliteta (3. razred)- promatranjem prirodne osnove i pojave društvenoga razvoja u zavičaju i zemlji upoznati učenike sa značajkama razvoja te razvijati svijest o potrebi za uključivanje u rad i društvenu djelatnost za napredak svoga zavičaja i naše zajednice; razvijati sposobnost uočavanja prostornih zakonitosti regionalnoga uspoređivanja, uočavanja objektivno postojećih problema, predviđanja budućih promjena i razvijanja spoznaja o prostornom okruženju; upoznati učenike s pojačanim procesom narušavanja kakvoće čovjekove okoline i nužnom potrebom čuvanja okoline od daljnje degradacije, odnosno poboljšanja kakvoće ugroženih elemenata i lokaliteta (4.razred)- omogućiti učenicima da steknu osnovno znanje o fizičko-geografskim osobitostima Hrvatske i shvate značenje prirodnih elemenata (reljef, klime, vode, tlo, vegetacija) i društvenih pojava i procesa (stanovništvo, prostorni raspored oblika i njegove djelatnosti i naselja) u predočavanju gospodarske aktivnosti s gledišta suvremenoga značenja i procesa razvoja; Promatranjem prirodne osnove i pojave društvenoga razvoja u zavičaju i zemlji upoznati učenike sa značajkama razvoja te razvijati svijest o potrebi za uključivanje u rad i društvenu djelatnost za napredak svoga zavičaja i naše zajednice; Upoznati učenike s pojačanim procesom narušavanja kakvoće čovjekove okoline i prijekom potrebom čuvanja okoline od daljnje degradacije, odnosno poboljšanja kvalitete ugroženih elemenata i lokaliteta	(2. razred)- Ljudske djelatnosti i okoliš- Geografske osnove onečišćenja i degradacije.; Nositelji degradacije i onečišćenja.; Politika i metode zaštite.; Degradacija kulturnoga pejzaža. Geografski čimbenici i njihov utjecaj na kakvoću pojedinih elemenata okoline (voda, zrak, tlo, biljni i životinjski svijet).; Degradacija radom stvorenih vrijednosti.; Politika i metode zaštite (4. razred)- Klimatska, pedološka i vegetacijska obilježja kao čimbenik gospodarskog razvoja- zakonom zaštićeni biljno-geografski objekti prirode; Jadransko more kao prirodna sredina i čimbenik povezivanja sa svijetom- ekološki problemi svjetskih i Jadranskoga mora
KEMIJA-ČETVEROGODIŠNJI PROGRAM	(3.razred)- Svrha proučavanja anorganske kemije je stjecanje znanja o kemijskim elementima i anorganskim spojevima, njihovim svojstvima i tehnologiji dobivanja važnih proizvoda anorganske kemijske industrije, a utjecaj industrije i njenih proizvoda na okoliš. Učenici moraju upoznati probleme koje je čovjek sam sebi stvorio. Oni će graditi novo društvo i stvarati nam tehnologiju i biti prisiljeni ispravljati pogreške sadašnjega naraštaja.	(3. razred)- Nastavna cjelina- kemija i okoliš- Potitivni utjecaj kemije na uvjete života i rada- mineralna gnojiva; kemoterapija; poluvodiči i sintetički polimeri; Nova svojstva keramike na osnovi čistih oksida, nitrita i borida. -Zagađenje i zaštita zraka- efekt «staklenika»; Ugljikovi i dušikovi oksidi; Prašina; organske tvari; Fotooksidansi; kisele kiše; Pokazatelji zagađenja; Postupci čišćenja zraka od sumpornih i dušikovih spojeva. -Zagađenja i zaštita voda- voda i život; dobivanje pitke vode; Zagađivanje nitratima; Denitrificiranje; Zagađenje herbicidima; Biološka i kemijska potreba kisika; Mehaničko, kemijsko i biološko čišćenje voda. -Zagađenje i zaštita tla- vrste tla; Zagađenje otpadom; Sortiranje i pohranjivanje otpada; Piroliza otpada. -Radioaktivno zračenje- vrste zračenja i dopuštene doze; nuklearno-tehnički izvori zračenja; Oštečenja izazvana zračenjem; Genetička oštećenja
KEMIJA- TROGODIŠNJI PROGRAM	(2. razred)- proučavanjem sadržaja zadnje nastavne cjeline «Kemija i okoliš» treba probuditi kod učenika svijest i odgovornost za očuvanje prirodnoga sklada. Ova tema će upozoriti učenike na brojne koristi od moderne tehnologije, ali jednako tako i na sve pojedinačne štetne utjecaje, načine njihova otkrivanja i uklanjanja	(2. razred)- mineralna gnojiva; Kemoterapija; Poluvodiči i sintetički polimeri; Nova svojstva keramike na osnovi čistih oksida, nitrita i borida. -Zagađenje i zaštita zraka- efekt «staklenika»; Ugljikovi i dušikovi oksidi; Prašina; organske tvari; Fotooksidansi; Kisele kiše; pokazatelji zagađenja; Postupci čišćenja zraka od sumpornih i dušikovih spojeva. -Zagađenja i zaštita voda- voda i život; dobivanje pitke vode; Zagađivanje nitratima; Denitrificiranje; Zagađenje herbicidima; Biološka i kemijska potreba kisika; Mehaničko, kemijsko i biološko čišćenje voda. -Zagađenje i zaštita tla- vrste tla; Zagađenje otpadom; Sortiranje i pohranjivanje otpada; piroliza otpada. -Radioaktivno zračenje- vrste zračenja i dopuštene doze; Nuklearno-tehnički izvori zračenja; Oštećenja izazvana zračenjem; Genetička oštećenja
BIOLOGIJA- ČETVEROGODIŠNJI PROGRAM	(1. razred)- navesti značenje biljaka i životinja u svakodnevnom životu ljudi; Prepoznati pojedine endemične biljne i životinjske vrste u Hrvatskoj (3. razred)- upoznati štetno djelovanje bioloških, fizikalnih i kemijskih čimbenika na zdravlje čovjeka (4. razred) – nabrojiti stupnjeve ustrojstva prirode (jedinke, populacije, biocenoze, ekosustavi, biosfera); Objasniti temeljne osobine populacija, biocenoza i ekosustava; Opisati poremećaje ekosustava utjecajem čovjeka; Nabrojiti biologijske zanimljivosti i zaštićene objekte prirode u Hrvatskoj	razred)- Raznolikost živoga svijeta- glavne značajke hrvatske faune; Zaštita životinjskoga svijeta (zaštićene i ugrožene vrste u Hrvatskoj- s posebnim osvrtom na relikte i endeme) (3. razred)- Biologija čovjeka- štetno djelovanje bioloških, fizikalnih i kemijskih čimbenika na zdravlje čovjeka; Zarazne bolesti i higijena (4. razred)- Ekologija, unapređivanje i zaštita okoliša- rasprostranjenost organizama, abiotički i biotički činitelji, odnosi među organizmima; Jednike, populacije, biocenoze, ekosustavi, biosfera; Populacija, rast populacije i ekosustava. Sustav, sukcesije, hranidbeni lanci, organska proizvodnja, kruženje tvari, protjecanje energije; Poremećaji ekosustava utjecajem čovjeka. Uništavanje šuma, melioracije, onečišćavanje zraka, tla, kopnenih voda, mora, uništavanje vrsta i promjena sastava biocenoza; Stupnjevi zaštite prirode, zaštićeni objekti prirode, planiranje prostora, ekologijske studije, pročišćivanje otpadnih voda i plinova; zaštita prirode- biologijske zanimljivosti i zaštićeni objekti prirode u Hrvatskoj
BIOLOGIJA- DVOGODIŠNJI PROGRAM	(2. razred)- Čovjek zdravlje i okoliš- upoznati štetno djelovanje bioloških, fizikalnih i kemijskih čimbenika na zdravlje čovjeka; Razlikovati abiotičke i biotičke čimbenike, nabrojiti stupnjeve ustrojstva prirode (jedinke, populacije, biocenoze, ekosustavi, biosfera); Objasniti temeljne osobine populacija, biocenoza i ekosustava; opisati poremećaje ekosustava utjecajem čovjeka; Nabrojiti biologijske zanimljivosti i zaštićene objekta prirode u Hrvatskoj	(2. razred)- Odnos čovjeka i okoliša- ekologija, predmet istraživanja i podjela.; Ekologijski činitelji; Abiotički i biotički činitelji; Temeljna svojstva populacija, biocenoza i ekosustava; Odnosi prehrane u biocenozi; Organska proizvodnja ekosustava; Kruženje tvari; Protjecanje energije u ekosustavu; Poremećaji ekosustava utjecajem čovjeka; Onečišćenje; Zaštita i unapređivanje okoliša; Biologijske zanimljivosti Hrvatske- zaštićeni objekti prirode; Značenje ekologije u suvremenom društvu; Načini i sredstva zaštite okoliša, posebice glede određenih zanimanja
INFORMATIKA	-	-
FIZIKA	-	-
POLITIKA I GOSPODARSTVO	-	Ljudska prava (slobode i prava čovjeka i građanina)- Najviše vrednote ustavnoga poretka Republike Hrvatske (sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav)
PSIHOLOGIJA	-	-
LOGIKA	-	-
FILOZOFIJA	-	-
POVIJEST	-	-
MATEMATIKA	-	-

5.1. Zakonodavstvo 5.2. Ekonomija 5.3. Ekološka etika- etika odgovornosti 5.4. Holizam

Popularizacija znanosti

LIKOVNA UMJETNOST

ZEMLJOPIS

5.1. Zakonodavstvo
5.2. Ekonomija
5.3. Ekološka etika- etika odgovornosti
5.4. Holizam